Šefovi stranaka Trojke očekuju da se hapšenje Milorada Dodika izvrši po “svatovskom scenariju” u kojem prosci uz svirku i veselje i poneki pucanj u zrak, dođu pred kuću i isprose mladu, nakon čega se sretni i zadovoljni vrate odakle su i došli.

Odlaganje akcije hapšenja Milorada Dodika i njegovih jataka ne bi predstavljalo razlog za zabrinutost u okolnostima postojanja snažne državotvorne politike i efikasnih institucija koje su nadležne za provođenje akcije hapšenja.

Međutim, odlaganje hapšenja u situaciji kada su za njeno provođenje odgovorne politike koje interes države ne prepoznaju kao smisao svog postojanja i djelovanja, koje ne raspolažu realnom političkom moći i u okolnostima postojanja institucija čije funkcionisanje se podriva iznutra, kojima je narušen lanac rukovođenja i komandovanja i koje su, usljed takvih okolnosti, postale izrazito disfunkcionalne, jeste i treba biti razlog za zabrinutost. U takvim okolnostima ne može se govoriti o odlaganju akcije hapšenja, nego o kapitulaciji pred secesionistima.

U okolnostima postojanja politički “invalidne Trojke”, koja se ni o čemu ne pita i koja ni o čemu ne odlučuje, nemogućnost provođenja akcije hapšenja predstavlja isključivo znak nemoći, a ne političke mudrosti. Razna objašnjenja za neprovođenje akcije hapšenja predstavljaju jeftin pokušaj prikrivanja odgovornosti šefova stranaka Trojke za stanje u kojem se država BiH danas nalazi zahvaljujući, u značajnoj mjeri, upravo i njihovoj nepromišljenoj politici.

Upravo su Nermin Nikšić, Elmedin Konaković i Edin Forto, radi vlastitog imenovanja na položaje, predali u ruke Miloradu Dodiku cijeli sigurnosni sektor. I upravo se danas baš taj potez pokazuje ključnim za uspjeh secesionista, odnosno za nemogućnost njihovog hapšenja.

Predajom sigurnosnog sektora u ruke Miloradu Dodiku, Nikšić, Konaković i Forto omogućili su Dodiku da konačno započne praktičnu realizaciju svoje secesionističke politike koju je, kako i sam ističe, pripremao godinama i za njenu realizaciju čekao samo povoljan trenutak. Za razumijevanje aktuelnog političkog momentuma ne smije se ignorisati činjenica da Dodik ovaj svoj plan, iako je želio, ipak ranije nije mogao realizovati. On je strpljivo čekao “momentum” i dočekao ga u liku šefova stranaka Trojke.

Uvlačenjem stranaka Trojke u vlast na državnom nivou, Dodik je dobio ili tačnije kazano, sa Draganom Čovićem kreirao ono što je deceniju i više priželjkivao, a to je politički “invalidna Trojka” koja je, radi ličnih interesa stranačkih šefova, spremna na sve ustupke.

Nemoć Trojke da smijeni kadrove SNSD-a iz državnih institucija, bez obzira na arsenal bagera i gumica kojima raspolaže, najbolje pokazuje da Trojka ne posjeduje nikakvu stvarnu političku moć i da je ona svojevrsni Dodikov i Čovićev “politički zamorac”.

Iako nemogućnost da uhapsi Milorada Dodika Trojka nastoji prikriti licemjernom brigom za sigurnost i živote pripadnika SIPA-e, svakome je jasno da je riječ isključivo o zabrinutosti za vlastite fotelje i pokušaju da se umanji odgovornost za stanje u kojem se država BiH danas nalazi, pored ostalog, zahvaljujući u velikoj mjeri i nepromišljenoj politici šefova stranaka Trojke.

Da bi odlaganje hapšenja Dodika i njegovih jataka predstavljalo mudrost i iskrenu brigu za živote pripadnika SIPA-e, onaj ko je odgovoran za hapšenje bi morao voditi prodržavnu politiku i biti institucionalno snažan, a Trojka ne ispunjava nijedan od ova dva uslova i to je suština problema. Trojka niti ima moć i instrumente da provede akciju hapšenja, niti svoje djelovanje zasniva na državotvornoj politici.

Tvrdnje šefova stranaka Trojke da će akcija hapšenja biti provedena onda kada se za to steknu sigurnosni uslovi je, sama po sebi, politički infantilna. O kakvoj infantilnoj logici je riječ najbolje se može objasniti činjenicom da oni koji su državu BiH branili u ratu, svoj odlazak na liniju fronta nikada nisu uslovljavali nepostojanjem rizika za njihov život i zdravlje. Svaki njihov odlazak na liniju fronta nužno je nosio taj rizik, ali nikada nije predstavljao opravdanje ili izgovor za neodlazak na liniju ili za neizvršenje zadatka.

Šefovi Trojke bi trebali znati da u ratu niko nikada svoj odlazak na liniju fronta ili akciju nije uslovljavao garancijama ili obećanjima nadređenih da neko od onih koji izvode akciju neće poginuti. Očekivati da se hapšenje Milorada Dodika izvrši bez sigurnosnog rizika isto je kao i očekivati da borci idu na prvu liniju fronta, a da niko od njih ne pogine.

Oni koji su se slobodno opredijelili da svojim životima u miru brane državu BiH od napada na njen ustavnopravni poredak, zasigurno i ne očekuju da im neko garantuje takvu sigurnost. Takav rizik je neizostavni dio njihovog poziva i oni su taj rizik svjesno i svojevoljno prihvatili. Uostalom, SIPA je i u prošlosti provodila brojne visokorizične akcije i znala je procijeniti na koji način da taj rizik neutrališe.

Sakrivajući svoju nesposobnost iza navodne brige za pripadnike SIPA-e, Nikšić, Konaković i Forto svako insistiranje na hapšenju Milorada Dodika licemjerno prikazuju ratnohuškačkim činom. Mnogo toga ukazuje da šefovi stranaka Trojke očekuju da se hapšenje Milorada Dodika izvrši po “svatovskom scenariju”, u kojem prosci uz svirku i veselje i poneki pucanj u zrak dođu pred kuću i isprose mladu, nakon čega se sretni i zadovoljni vrate odakle su i došli.

Država BiH će biti sigurna tek onda kada se za nju bude živjelo i radilo u miru na isti način na koji se za nju radilo i ginulo u ratu. U suprotnom, postavlja se pitanje po kojem osnovu je život onih koji su poginuli braneći državu BiH u ratu, manje vrijedan od života onih koji su svjesno i svojevoljno preuzeli obavezu da svojim životima državu BiH brane u miru.

Na kraju, nasuprot odlaganju akcije hapšenja stoji još jedan vrlo ozbiljan argument. Naime, protek vremena pokazuje da se širi i povećava krug lica i institucija koje štite i podržavaju Milorada Dodika. Postavlja se pitanje – kako će oni koji danas nisu u mogućnosti da provedu akciju hapšenja Milorada Dodika i njegovih jataka, biti u mogućnosti takvu akciju provesti onda kada, osim naoružanih policajaca, uz Milorada Dodika stane i šira mreža institucija tog entiteta?

Nikšić, Konaković i Forto bi trebali znati da se upravo odlaganjem akcije Dodikovog hapšenja sigurnosni rizik za policajce SIPA-e svaki dan sve više povećava. A odgovornost za taj rizik mora se ispostaviti upravo njima, jer su oni svojom neodgovornom politikom postavili temelje tog rizika, koji je opasnost, ne samo za pripadnike SIPA-e, nego i za državu BiH.

Patria