Bilo bi, držim, krajnje nepristojno, iz laičkog ugla gledano, tvrditi da štošta nije u redu s mentalnim tlocrtom nekih aktera u državnoj vlasti, osobito u Parlamentu BiH i Vijeću ministara. Ali, i laik može zaključiti da je poželjno – a njima i svima vrlo korisno – to da se ovim problemom pozabavi struka, ne bi li utvrdila simptome i ustanovila dijagnozu. Tada bismo, vjerujem, na sonu imali argumentarij za ono što enciklopedijski opis šizofrenije tretira kao “promjene određenih funkcija mozga”, koje “ometaju logičko razmišljanje, normalne osjećajne doživljaje prema drugim osobama i narušava njeno društveno funkcionisanje”.
Odavno se tako nešto naslućuje, a posljednjih dana je to baš otišlo u tačku u onome što je cirkuska sapunica u Parlamentu BiH, a posebno u Vijeću ministara, koje se ne miješa u svoj posao, a niko mu nije javio da je postao vodeći saboter ključnih procesa. Mjeri se to blokadama, kapricima i kafanskim bezobrazlukom, čime se diče poslovično samoživi, razulareni i bahato sirovi SNSD-ovi državni poslanici, a još oštrašćenije rade ministri ove stranke u diverzantskom potkopavanju i naciopatsko-šovenskom iživljavanju u svakoj prilici, u vezi sa svakom temom i, s posebnim naglaskom, u miniranju onoga što bi trebalo da je Reformska agenda i Plan rasta. A što smo već iskihali gubitkom 108 miliona eura, s velikim izgledima za to da nakon 30. septembra budemo još kraći za isti iznos.
Kad bi se, samo ovlaš, posezalo za inventurom primjera koji to potvrđuju, malo bi bio prostor feljtona. No, i samo oni najsvježiji su dovoljni za prepoznavanje “promjene određenih funkcija mozga” poznatih, dobro uhodanih “centralnih napadača”. Krećem od Vijeća ministara, kao pupčanom vrpcom spojenog s Parlamentom. Njegova šefica Borjana Krišto, za koju se katkad čini da ni samoj sebi ne može objasniti ono što radi – a što legitimno aminuje lider njene stranke – više od pola godine žilavo čuva HDZ-ovu i SNSD-ovu bratsku ljubav.
Ne pada joj na pamet popuna upražnjene pozicije ministra sigurnosti, niti haje za to što je Darko Ćulum više od četiri mjeseca bio odsutan s posla, pa se serbez vratio na čelo SIPA. A da nije usamljena u toj istrajnosti, pokazaće njena stranačka jaranica iz državnog Doma naroda Marina Pendeš, kad javno izjavi da HDZ čuva koaliciju s SNSD-om, pri čemu se, ispada, podrazumijeva da ni udar na ustavnopravni poredak, ni presuda Dodiku i njegova smjena, ni SNSD-ovo otvoreno blokiranje evropskog puta – nisu dovoljni za raskid koalicije i ukidanje ljubavi.
Taman kad se, možda, pomisli da u Vijeću ministara, u kome likuju glavni diverzanti Staša Košarac i Srđan Amidžić, nije moguće otići dublje u šizofreniju, ode se korak dalje u debilnosti. Pa Amidžić, nakon odbijanja potpisa za isplatu arbitraže Viaductu, odbija potpisivanje para za vanredne izbore za predsjednika RS-a, kao da je to njegova ćaćevina, poručivši da se ponaša kao generalni sekretar SNSD-a, a ne državni ministar, za šta prima platu od svih nas. Ne daje pet para za institucije države, jer mu je najvažnija institucija stranački šef. A ne usteže se ni od toga da, bez znanja Parlamenta BiH i suprotno Ustavu i zakonima, pokuša aktivirati kredit sa Saudijskim fondom za razvoj, vrijedan 59 miliona KM.
Nije stoga čudo što takvo ponašanje izrodi debilne odluke. Pa će Košarac nedavno odbiti da ode na jedan važan međunarodni skup u Londonu, jer “Britanci mrze Srbe i podržali su Rezoluciju o genocidu u Srebrenici”. On i Amidžić opstruiraju i pomisao na usvajanje Plana rasta u Vijeću ministara, u huji zbog odluke Vlade Slovenije da Dodiku zabrani ulazak u tu zemlju. Što je debilno podebljano odlukom fantomske Vlade RS-a o zabrani ulaska u RS slovenačkoj predsjednici Nataši Pirc Musar i ministrici vanjskih poslova Tanji Fajon, koje, umjesto da se zabrinu zbog toga, vjerovatno pitaju otkad se to instrumentom persona non grata služe administrativne jedinice kad je to nadležnost samo države.
Upotrijebljena kao alat političkog, ali i siledžijskog djelovanja – što, poslije biber-spreja, najbolje zna Branislav Borenović, a nakon paljenja drugog automobila u roku od pola godine Nebojša Vukanović – šizofrenija tako u našim uslovima postaje opasan teren bezumlja i prijetnji, ali i taktika obilne proizvodnje debilnih izjava, poteza i odluka. Što govori i pokušaj analize nacionalne strukture zaposlenih u državnoj službi, pa kad poslanik Šemsudin Mehmedović uoči da je u Ministarstvu finansija više od 50 odsto zaposlenih Srba, onda HDZ-ov Predrag Kožul požuri da kaže da “u Oružanim snagama BiH nedostaje 427 Hrvata”, a neizbježna Sanja Vulić da su u Ministarstvu vanjskih poslova Srbi “izloženi progonu”.
Ako ovo nije upozorenje na šizofrene simptome u onome što govore i rade pomenuti (i još neki) likovi, onda – bar laički posmatrano – stvarno nije jasno šta još treba da se desi, pa da debilni plodovi tog stanja budu još veća cijena i skuplje posljedice. I kroz gubitak evropskih šansi i para, ali i u time zamućenom horizontu koji nam se smiješi.
