Da, i to nije metaforički naslov nekog kvalitetnog članka, nego odluka u jednoj od škola, gdje je nedavno izvršen otpis knjiga.

Da se književnost uništava, znali smo. Kao što jedan uvaženi profesor reče “Onoga trenutka kada dozvolimo da propadane književnost, propast će čovječanstvo.”

Jer, književnost jeste uzus svih uzusa.

On što se događa u školi, prevazilazi granice svakog pravila. Ne bih ni osjećala potrebu pisati da je taj otpis izvršen prema tim istim pravilima. Na otpis su poslane knjige koje nisu ni oštećene, ni istrošene niti neupotrebljive. Čak suprotno, knjige izgledaju kao da nikada nisu otvorene, kao nove. Još gore, nikada nisu zavedene u registar biblioteke.

Odlučeno je da škola izbaci ediciju knjiga naše i svjetske književnosti, čitav opus Hermana Hessea, Meše Selimovića, Derviša Sušića, Ive Andrića, Mir-jam, i mnogih drugih, jer je neko  procijenio da ne trebaju djeci u školi.

Otpis knjiga je proces koji se obavlja po proceduri svake četiri godine i odnosi se na neočuvane knjige, oštećene, tačnije one koje su van upotrebe.

Da situacija bude paradoksalnija, knjige idu na preradu papira, gdje vrijede 0.15 feninga po kilogramu.  S druge strane,  isti taj opus djela jednog autora u knjižarama  plaćamo  oko 150 do 200  konvertibilnih maraka.

Dok na tržištu plaćamo jednu knjigu 30, 35 i do 40 km, u školskom otpisu  ona ne vrijedi više od toaletnog papira.

I ovo nije izolovani slučaj jedne škole, to je civilzacijski poraz.