Nekada su ocjene bile rezultat znanja, truda i odgovornosti. Danas sve češće svjedočimo njihovoj inflaciji, ne zbog boljih kompetencija učenika, već zbog naručenih očekivanja. Petice su, u sve više slučajeva, prestale biti zaslužene. One se podrazumijevaju. Naručuju. Iznuđuju. Ponekad čak i politički ili rodbinski “garantuju”.

Autoritet nastavnika: Sistematsko urušavanje

U obrazovnom sistemu koji sve više liči na servisnu industriju, nastavnik je odgojnu i obrazovnu ulogu zamijenio ulogom “zadovoljavača korisnika”. Taj “korisnik” više nije učenik, već roditelj s brojnim zahtjevima, pretenzijama i često potpunim nerazumijevanjem pedagoške logike.

Pritisci dolaze sa svih strana. Telefonski pozivi, sastanci, inspekcije, prijetnje medijima, pa i direktnim obračunima. U praksi, sve češće, zbog četvorke. „Možete li doći do mene? Roditelji učenika X su nezadovoljni jer ste mu dali četvorku.“ Ovo više nije izuzetak postaje nepisano pravilo.

Škola kao poligon moći, ne znanja

Mnoge škole postale su mjesta u kojima se ne vrednuje znanje, već se balansira između roditeljskih ambicija, inspekcijskih nadzora i direktorskih odluka koje se više vode politikom nego pedagogijom. U takvom sistemu, učenici brzo shvate da nije važno učiti, već znati koga znaju njihovi roditelji.

Jedna nastavnica mi je rekla: „Više nisam nastavnik. Postala sam administrativna službenica za želje roditelja. Prije nego upišem ocjenu, analiziram, raspitujem se, čije je dijete.“

Drugi kolega: „Dao sam učeniku trojku, ocjenu koju je realno zaslužio. Otac je upao na čas i rekao: „Moj sin nije za trojku. Tebe ću prijaviti inspekciji.“. Ovo nisu izolirani incidenti. Ovo je simptom sistemske krize.

Petica odraz znanja ili roditeljske moći?

Najopasnije što možemo učiniti jeste trivijalizirati vrijednost ocjene. Petica nikada ne bi smjela biti poklon, utjeha, zamjena za slabosti sistema, niti izlazna karta za roditeljsku sujetu. Kada škole popuštaju pod pritiscima, učenici gube orijentir, a društvo gubi temelj, jer nije znanje to koje vodi, nego veza. A, to ne zovemo obrazovanje, već to nazivamo manipulacija.

Nema napretka bez poštenja

Ako želimo obrazovni sistem koji priprema djecu za realan svijet, svijet u kojem se trud vrednuje, a znanje gradi budućnost, moramo prestati s praksom lažnog uspjeha. Moramo podržati nastavnike koji ocjenjuju pošteno, i škole koje se usude stati iza znanja, a ne populizma.

Da budemo jasni i realni:

 Da, saradnja roditelja i škole je ključna.

 Da, razumijevanje djeteta i njegovo emocionalno zdravlje mora biti prioritet.

 Ali, lažne petice su izdaja djeteta, škole i budućnosti.

Vrijeme je za sistemsku hrabrost

Vrijeme je da se svi akteri: ministarstva, škole, roditelji i mediji, zapitaju: Kakav svijet gradimo ako nagrađujemo moć umjesto znanja? Ako danas šutimo pred nepravdom, sutra ćemo imati generacije koje ne znaju razlikovati trud od privilegije, znanje od utiska, rezultat od protekcije.

Zato, neka svaka ocjena bude istinita.

Zato, neka se zna:

Ocjene nisu ukrasi u đačkoj knjižici, ni medalje za roditeljske ambicije. One su odraz djetetovog puta: truda, grešaka, učenja i rasta. Kad škola popusti pred željama, a ne pred činjenicama, dijete ostaje bez najvažnije lekcije: da se za znanje vrijedi potruditi.

Ne činimo to zbog nastavnika.

Ne branimo ocjenu zbog sistema.

Branimo istinu, zbog budućnosti djece.

Jednom kad školsko zvono utihne, kad više ne bude kontrolnih, ni roditeljskih sastanaka, tada ih ne čeka nastavnik. Čeka ih život.

A, on ne pita ko ti je bio direktor?

Nego šta znaš.

Ali i ko si kad niko ne gleda.

“Ne nosi dijete peticu u život, već ono što je naučilo da do nje dođe.”

Fotografija kreirana uz pomoć AI

dr. sci. Amra Imširagić