ILI: Onako kao što je prije 82 godine antifašistička obnova državnosti Bosne i Hercegovine 
nagovijestila pobjedu nad fašizmom, danas njeno postdejtonsko mrcvarenje čini neizbježnim suočavanje s neofašizmom
nagovijestila pobjedu nad fašizmom, danas njeno postdejtonsko mrcvarenje čini neizbježnim suočavanje s neofašizmom
Slučajnost je htjela da 21. novembra 1995, četiri dana uoči ratnog obilježavanja 52. godišnjice Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a, u američkom Daytonu bude okončano trosedmično natezanje i preganjanje, biranim riječima nazvano mirovnim pregovorima pod američkom dirigentskom palicom, koji su izrodili Mirovni sporazum i kraj rata u našoj zemlji. Ni slučajno akterima tog dejtonskog performansa nije pao na pamet ZAVNOBiH, naprotiv – nekima od njih se dizala kosa na glavi i pri pomisli na tu mustru uređivanja države Bosne i Hercegovine, što su dokazali etničkim i svim mogućim i nemogućim podjelama, razlikama i suprotnostima nametnutim državi, u kojoj se, evo, tri decenije mrcvarimo, životarimo i stenjemo.
Kada je ove godine 21. novembar u Republici Srpskoj bio praznik i neradni dan – što govori koliko se tamo cijeni i koliko im je značajan taj dejtonski poklon – nije izostalo histerično negiranje Dana državnosti BiH, ZAVNOBiH-a, praznika i stava svih nas, kojima taj datum mnogo znači. Uz recikliranje prizemnih, sirovih, revizionističkih laži i izmišljotina, tu i tamo prostačkih i amoralnih, bilo je u tom bolesnom čitanju ZAVNOBiH-a i novina iz već poznatih, otrcanih i naciopatskom mržnjom zatrovanih kuhinja. Što ide zajedno sa uobičajenom slikom: obilježavanje praznika će biti iskreno i primjereno tek u nešto više od trećine prostora ove države, uz prateću bolećivost i stupidnu liniju nezamjeranja s onima koji, poput Željke Cvijanović, istrajavaju na lažnoj tezi o ZAVNOBiH-u kao “komunističkoj zaostavštini” i bestidnom negiranju antifašističke borbe, žrtava i činjenice da oko 60 odsto vijećnika ZAVNOBiH-a nisu bili članovi KPJ.
U odavno bjesomučnoj trci u morbidnom osporavanju, negiranju, čak debilnom ismijavanju i 25. novembra i Dana državnosti, na čelu kolone je – ko drugi? – potrošeni Milorad Dodik. Ovog puta je, u otužnom pokušaju “poetskog” nastupa i metaforičke mašte, ustvrdio da naše obilježavanje Dana državnosti i Dana nezavisnosti podsjeća na brak, u kojem se slavi dan vjenčanja, ali i dan razvoda. Niko nema petlju da mu kaže kako mu je izlet u “poeziju” i metaforu novi fijasko, a još manje da ga informiše o tome da Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a i obnova državnosti Bosne i Hercegovine, sa odlukom AVNOJ-a o ravnopravnosti s drugim republikama, nije ni nalik braku, već je plod dvoipogodišnje antifašističke borbe i žrtava u njoj, a o asocijaciji na razvod braka se pogotovo ne može govoriti, jer u vrijeme referenduma o nezavisnosti naše zemlje 29. februara i 1. marta 1992. godine, “brak” po imenu Jugoslavija već dugo nije postojao, otkad su Slovenija i Hrvatska referendumom odlučile da se osamostale, pa se nismo imali od koga “razvesti”.
Nije to jedino blam-proklizavanje i prizeman pokušaj manipulacije, obmane i lažnog prikazivanja onoga što je bilo i onoga što je sada. Ali je dokaz potrebe da se, konačno, nazove pravim imenom – novim fašizmom. Odveć dugo i bespotrebno se ustežemo, bar u javnom prostoru, da ono što nam se radi, nazovemo tim, jedino ispravnim imenom.
Tek nakon skandala na SNSD-ovom predizbornom skupu u Istočnom Sarajevu i Dodikovog govora o Bošnjacima u stilu gebelsovske izopačenosti, kao amebama, Turcima i lažovima, plus “smrad Sarajeva”, tek tada su iščezli svi lažni skrupuli i napokon je fašizam nazvan fašizmom. Koji je to i onda kada se u prvi mah ne nazove tako, recimo, kada prilično pogubljena Sanja Vulić voljenog šefa i svoju zakletvu pokušava oprati retard-objašnjenjem “u kontekstu Luče mikrokozme i Gorskog vijenca”. Ili kada notorni Staša Košarac u besramnom “Pismu okupatoru” Christiana Schmidta smjesti u kontekst nacističkog nasljedstva i dokaže da je, s pomenutom stranačkom kolegicom, zreo za adekvatnu stručnu pomoć. Tu negdje je i konstitutivno nabrušeni federalni poslanik Mario Karamatić, kad predsjedavajućeg Predstavničkog doma Dragana Miokovića bezočno uvrijedi “dosjetkom” da “razumije što se on pred probošnjačkim i tzv. građanskim strankama mora turčiti”.
Fašizma i antifašizma se, u zabludi da je baš to ispravno, sjetimo obično u prilikama kakva je ovaj praznik. I to više protokolarno i kurtoazno, nego kao iskreno i svjesno suočavanje s onim što je novi fašizam, suptilan, katkad nevidljiv, prikriven, u rukavicama, ali ne manje opasan i prijeteći. Posebno uz praznike, koji dodatno osokole sljedbenike i istomišljenike nekadašnjih fašista da potraže nove, ovom vremenu prilagođene metode sijanja mržnje, zla, prijetnji i strahova. I tek kada pređu granice, uslijedi reakcija, kampanjska, manje-više sporadična i, obavezno, kratkog daha.
Ne zna se šta bi još trebalo da se desi, slično skandalu u Istočnom Sarajevu, pa da se probudi, najprije svijest, a onda spremnost za odbranu državnosti Bosne i Hercegovine dokazano moćnim alatom – antifašizmom. Davnog 25. novembra 1943. godine to se uspjelo, jer je taj alat bio jači od fašizma. Nije, valjda, da je danas, 82 godine kasnije, stanje drukčije?
