Prije izvjesnog vremena, u radu pod naslovom „Tuzlanska lirika“ objavio sam rezultate istraživanja, koji govore o gerilskoj borbi i pogibiji braće Nikšić, u brdima oko Priluka. Protiv Austro-Ugarskih okupacionih snaga, braća Nikšić vodili su borbu dvije godine, od 1878. do 1880. godine; kada su uhapšeni i pogubljeni u Tuzli. O njihovoj borbi i pogibiji, narod je spjevao lirsku pjesmu, a u Priluku za njihove mezare se govorilo da su tu ukopana dva vojnika.

Poslije objavljenog rada „Tuzlanska lirika“ nije trebalo puno vremena da se oko predsjednika Savjeta Mjesne zajednice Priluk Nusreta Avdihodžića, okupi neformalna grupa građana, koja je inicirala, izgradila, i postavila spomen ploču pored mezara bosanskih boraca iz starih vremena.

Današnja generacija naših građana Priluka, kao izraz posebne časti i poštovanja, podigla je spomen obilježje bosanskim borcima iz starih vremena. Ljudi iz naše prošlosti i današnjice, spojeni su istom ljubavlju i snom; koji se naziva Domovina Bosna i Hercegovina!.

Natpis na ploči je sljedeći:

„U SPOMEN BOSANSKIM BORCIMA, BRAĆI ALIJI I MEHI NIKŠIĆ IZ GNOJNICE

NA OVOM MJESTU, PREMA SAZNANJIMA, UKOPANI SU BORCI

KOJI SU OD 1878. DO 1880. GOD. VODILI GERILSKU BORBU

PROTIV AUSTRO-UGARSKE OKUPACIJE.

ZAROBLJENI SU OD STRANE OKUPACIONIH VLASTI I POGUBLJENI U TUZLI.

OVDJE SU UKOPANI-U KRAJU IZ KOJEG SU VODILI BORBU

ZA SLOBODU DOMOVINE BOSNE I HERCEGOVINE.

PRILUK, 2025. GODINE“

Građani Priluka, konkretnim primjerom, poslali su u svijet divnu poruku, kako se na najljepši i najdostojanstveniji način, gradi, njeguje, i razvija kultura sjećanja.

Podsjetimo se da je Austro-Ugarska okupaciona vojska, sa čak dva korpusa, uspjela da osvoji Tuzlu 22. septembra 1878. godine i uspostavi svoju vlast. Prvi organ kojeg je Austro-Ugarska okupaciona vojska osnovala u Tuzli, bio je vojni prijeki sud. Bosanske snage sa muftijom Šemsekadićem povlače se prema Sandžaku. Borci iz Tuzle i regije povlače se kućama.

Međutim, postojali su bosanski borci koji su odbili da predaju oružje i da prihvate okupacionu Austro-Ugarsku vlast. Oni započinju postojanu gerilsku borbu. U našoj regiji Tuzle, među najistaknutijim gerilcima, bili su braća Alija i Meho Nikšić iz Gnojnice kod Lukavca. Poslije sloma otpora oni se povlače u šume Svatovca (Poljice) i Dubrave (Priluk), odakle vode borbu pune dvije godine.

Autoru ovih redaka, od ranije su poznata dva usamljena mezara u brdskom sistemu Dubrave, označena jednostavnim kamenjem, bez natpisa i bez bilo kakvih drugih saznanja o tome. Međutim, lokalni hroničar Osman Kasumović poznat i pod imenom Bilježnik, 3. marta 1958. godine, zabilježio je dragocjene podatke o braći Nikšić kao i narodnu pjesmu koja govori o njihovoj borbi i pogibiji.

Kao osnovni izvor, čini se posredni, Bilježniku je poslužilo upamćeno kazivanje Avde Kovačevića iz Tulovića. Poslije izdaje i hapšenja u Priluku, braća Nikšić su, teško povrijeđena, volovskim kolima po blatnjavom Sprečkom polju prevezena u Tuzlu 1880. godine. U Tuzli Austro-Ugarski sud ih je osudio na smrt vješanjem. Izvršenju smrtne kazne prisustvovao je veliki broj građana Tuzle i okoline, a među njima i kazivač Avdo Kovačević koji je, između ostalog, ispričao i ovo: Prvo je obješen stariji brat Alija, a zatim je stiglo pomilovanje za oba brata. Kada su to pročitali mlađem bratu Mehi; on je kategorički odbio pomilovanje rekavši „Kada je moj stariji brat obješen, neka se i ja objesim, jer ne trebam bez njega života“. Poslije ovih riječi i mlađi brat je pogubljen.

Tuzlom je zavladala jeziva tišina koja je trajala danima; glasnija od svakog krika. Nadalje, Avdo Kovačević je govorio i sljedeće: Na dan pogubljenja braće Nikšić nebo je bilo vedro bez ijednog oblaka. Netom poslije pogubljenja braće Nikšić, Tuzlom i okolinom je zavladalo takvo nevrijeme, grad i kiša, kakvu Avdo nije upamtio za cijelog života.

Noću, po najvećoj kiši, bosanski narod je na rukama prenio tijela braće Nikšić, iz Tuzle na brdo Dubrava u Priluku, i ukopao ih na jednom proplanku; gdje se i danas nalaze dva mezara označena kamenom. Kao poseban izraz pijeteta iz naroda je izronila pjesma o braći Nikšić koju mi, s obzirom na okolnosti i mjesto događanja; Tuzla, Tuzlanski kotar i regija, nazivamo Tuzlanskom lirikom!

Danas, 145 godina poslije ovih događanja, možemo kazati, da je iz naroda izronila i ova spomen ploča, koja obavještava o minulim i dramatičnim vremenima…