Dok traje sezona predizbornih obećanja, dok se govori o reformama, digitalizaciji, ulaganjima u obrazovanje, jedno se pitanje možda namjerno prešućuje: kako zaista žive i rade oni koji svakodnevno nose najteži teret; defektolozi i nastavnici u specijaliziranim ustanovama?

Njihova svakodnevica ne staje u statistiku. To su ljudi koji na posao dolaze s ljubavlju, a odlaze iscrpljeni, fizički i emocionalno. To su ljudi koji ne odgajaju brojke, nego djecu koja traže razumijevanje, strpljenje i ogromnu količinu empatije.

Dok njihove kolege u drugim sektorima traže bonuse, oni traže samo poštovanje. Defektolozi svakodnevno rade u uvjetima koje malo ko vidi. Nerijetko su izloženi fizičkim napadima djece koja ne mogu drugačije izraziti frustraciju. To su djeca s nekoliko dijagnoza. Trpe, razumiju i nastavljaju, jer znaju da iza svakog ispada stoji dijete koje treba pomoć, ljubav, pažnju, zagrljaj, lijepu riječ, empatiju…

Ipak, dok oni pružaju ruku djeci, niko ne pruža ruku njima. Ni ministar, ni sistem. Za cijelu moju dugogodišnju karijeru ne pamtim da je ijedan ministar obrazovanja posjetio specijaliziranu ustanovu, ušao u učionicu, sjeo pored djeteta koje ne čuje ili ne govori, da vidi koliko ljubavi, energije i znanja stoji iza svake male pobjede u učionici tišine.

Ni nastavnici u redovnim školama ne žive lakše. Svakodnevno su izloženi pritiscima; od učenika, roditelja, pa čak i sistema. Verbalno nasilje postalo je uobičajeno, a ucjene zbog ocjena dio su svakodnevice. Roditelji sve češće određuju kako treba izgledati “pedagogija” i “pravda”, a kad nastavnik ne udovolji njihovim nekompetentnim aršinim, slijedi prijava inspekciji. Za to vrijeme nastavnik, umoran i ponižen, prima platu koja je često manja od one za poslove s neuporedivo manjom odgovornošću.

Vrijeme je da se promijeni fokus sa predizbornih slogana na stvarne ljude. Obrazovanje nije paravan za političke govore, nego najvažniji temelj svakog društva. A dok defektolozi i nastavnici žive i rade u tišini, u borbi s nepravdom, umjesto podrške dobivaju ignorisanje. Možda bi jedan dan proveden u učionici s djecom oštećenog sluha, u razredu gdje dijete ne zna riječima reći “hvala”, ali pogledom kaže sve, bio dovoljan da ministri shvate: obrazovanje nije trošak, nego najdublji oblik čovječnosti.

Nastavnici i defektolozi ne traže aplauz ni nagrade – traže dostojanstvo, jer bez njih nema djece koja znaju, ni društva koje vrijedi.”

dr. sci. Amra Imširagić