ILI: Novo, očekivano potapanje državnog budžeta za 2025. godinu, uz gužvu oko izbora glavnog pregovarača sa EU, još je jedna potvrda opore istine da u vrhu državne vlasti sjede oni koji je uspješno sabotiraju

Onog trenutka kada je državni ministar finansija i trezora Srđan Amidžić, konačno se ukazavši u Parlamentu, a dosljedan svom političko-nacionalnom i saboterskom ubjeđenju i ulozi stranačkog i šefovog megafona, ponovio žučno protivljenje državnom budžetu za 2025, posebno stavci o 20 miliona KM za BHRT, parama za Ministarstvo odbrane i finansiranje “takozvanih institucija kulture” – populistički uspaljeno podmećući tvrdnju da se to otima uposlenicima institucija države – i posljednjem lohotnom optimisti su do kraja ogoljeni višemjesečna mučna antibudžetska sapunica i prateći rušilački gard. Jer, kad jedan državni ministar (ne znajući da postoje samo ustanove, a ne institucije kulture) nazove takozvanim ono što je obilježje države, njenih vrijednosti, tradicije i kulture, definitivno se razbistri slika njegovog, i ne samo njegovog, odnosa prema toj “nemogućoj” državi, koja ga još i izdašno plaća za to da je ponižava.

Ukrsti li se taj podatak i ono što se dešavalo na posljednjoj (u četvrtak) sjednici Predstavničkog doma Parlamenta Bosne i Hercegovine sa reakcijama na ukidanje američkih sankcija Milordu Dodika i bulumenti njegovih skutonoša, ulizica i trabanata, posebno reakcijama opozicije u Republici Srpskoj – uz indikativu zadršku u reagovanju u Federaciji BiH – nemoguće je ne vidjeti uzročno-posljedičnu vezu, čak sinhronizovanost. I to, s jedne strane, u žučnom optuživanju za izdaju i prodaju entiteta, u čemu opozicioni prvaci ne škrtare, ali i u onome što je, istovremeno, Vijeće ministara zakuhalo u vezi sa osnivanjem ureda, a onda i izborom glavnog pregovarača i njegova dva zamjenika za ono što nas čeka u nastavku evropskog puta. Kao da je sve pripremljeno, upakovano i zamućeno u istoj kuhinji, s baška naglaskom na tome da se polome noge u tvrdokornoj manifestaciji želje da se sve zakoči, uspori, “pametno” nametne i “mudro” obesmisli.

To što je budžet u državnom Predstavničkom domu tisnut u amandmansku neizvjesnost, ne znači da će biti usvojen i da će proći ono čemu se paranoično protive poslanici iz RS-a. I to svi, ne samo SNSD-ova reprezentacija, kako se, ho-ruk skrojenim informisanjem, stiče pogrešna slika. Ni na kraj pameti im ne pada da podrže Oružane snage, RTVBiH i ustanove kulture, jer bi to značilo priznavanje države, koju neki od njih ne mogu ni smisliti. Ništa za to što je visoki predstavnik još prošle godine nametnuo finansiranje državnih ustanova kulture. To je, štaviše, poseban razlog za opstrukciju i sabotažu jer, uvjereni su, “njemački turista” ionako živi svoju “labudovu pjesmu” u našoj zemlji.

Uz ono što smo vidjeli i čuli, po ko zna koji put u Parlamentu BiH, iole pažljivijem uhu i oku nije moglo promaknuti ni to da se manifestacija odnosa prema državi – sve bolje, jasnije i, nažalost, bolnije vidi i u onome što se dešava u vrhu državne vlasti, ali i u pomenutim reakcijama. Ni u jednoj od njih – recimo, opozicionara Jelene Trivić ili Draška Stanivukovića, a pogotovo u slučaju SNSD-ovih špic-igrača – ni slučajno da se omakne pominjanje države Bosne i Hercegovine. Liju se opozicione krokodilske suze nad “izdajom” i “prodajom” entiteta i interesa naroda, koja je u pozadini ukidanja američkih sankcija, ali se sve svodi na cijenu koju će platiti RS. Ni traga državi. Kao da RS postoji kao zasebna oaza i kao da je moguć bez države Bosne i Hercegovine. I kao da države Bosne i Hercegovine može biti bez entiteta Republika Srpska.

Ne pije vode eventualna (neinteligentna) odbrana ove naopake slike – nenamjerom i slučajnošću. Niti je to slučajno, niti bez namjere. Vidjelo se to na primjeru posljednje sjednica Vijeća ministara BiH, na kojoj je još jednom država bagatelisana, jer je važnije izgurati nacional-stranački, nego interes svih nas. Posve diletantski i krajnje neozbiljno, tumara se u traženju odgovora na pitanje ko je nadležan za izbor glavnog pregovarača sa EU i njegova dva zamjenika – Predsjedništvo BiH, Vijeće ministara ili Parlament BiH. Pa se šefica Vijeća ministara Borjana Krišto žučno protivi mogućnosti da to ode u ruke Predsjedništva BiH, “stručno” ga nazivajući nenadležnim, jer, kaže, glavni pregovarač i njegovi zamjenici nemaju status diplomata. Neko sitničav bi zaključio da je razlog za to protivljenje “nelegitimni” Željko Komšić i da bi Predsjedništvo, da je umjesto njega neko iz HDZ-a, bilo itekako nadležno i odavno bi se riješio taj problem.

U tako zamućenoj i besmisleno naoštrenoj atmosferi, čiju visoku cijenu najdirektnije i najviše plaća oko 20.000 radnika državnih institucija, moglo bi se desiti da u iduću godinu (budžeta za 2026. nema ni u fusnotama) uđemo sa privremenim finansiranjem i da do 18. decembra i novog evropskog skupa o našoj zemlji, ne dobijemo glavnog pregovarača. Dobili bismo samo novu potvrdu opore istine da u vrhu države sjede oni koji su uporno, uspješno i nekažnjeno protiv države.

oslobodjenje.ba/ ilustracija Benjamin Krnić