“Za vrijeme Drugog svetskog rata, Srbija je bila kvislinška tvorevina, saveznica Trećeg Rajha, koja je sprovodila i antisemitsku politiku”, kaže Nenad Čanak
Ovogodišnje obilježavanje 20. oktobra, dana kada su, zajedno sa Crvenom armijom, partizanske jedinice pod komandom generala Peka Dapčevića 1944. godine oslobodile Beograd od fašista, za nekadašnjeg predsjednika Lige socijaldemokrata Vojvodine Nenada Čanaka dokaz je istorijskog revizionizma; “iskrivljene stvarnosti, koja je postala očigledna“.
„Riječ je o dobro smišljenoj politici negiranja antifašizma, negiranja kolaborantske uloge dominantnog dijela srbijanske elite u Drugom svjetskom ratu, negiranja kolaboracionističke politike kvislinga Milana Nedića i cijelog četničkog pokreta, koji je, na kraju rata, naredbom kralja Petra prešao u Narodnooslobodilačku vojsku i partizanske jedinice“, kaže Čanak za Slobodnu Bosnu. Dodaje da je ovogodišnje obilježavanje osam decenija oslobođenja Beograda od fašizma djelovalo „kao da je neko, povodom nekog praznika, napravio neku svečanost“.
Razgovarala: TAMARA NIKČEVIĆ
„Gdje je bio predsjednik države? Obišao je spomenik Neznanom junaku. Kojem tačno junaku? Nekom? Takođe, predsjednik se zahvalio ‘srpskim herojskim vojnicima’, onima iz Prvog svjetskog rata, sa kojima 20. oktobar 1944. nema ama baš nikakve veze. Gradonačelnik Beograda nije ni prisustvovao svečanosti, ubijeđen da je riječ o danu kada su u Beograd ušli neki ljudi, koji su otjerali Beograđane i uselili su njihove kuće“, kaže Nenad Čanak a prenosi Slobodna – Bosna
Srbija – kvislinška tvorevina
Četnici su u Srbiji odavno zvanično proglašeni „drugim antifašističkim pokretom“. Ispada da se Srbija stidi samo partizana.
-Srbi, srpski narod i Srbija nisu isto. Za vrijeme Drugog svetskog rata, Srbija je bila kvislinška tvorevina, saveznica Trećeg Rajha, koja je sprovodila i antisemitsku politiku. U toj je Srbiji bilo malo partizana, partizanskih odreda. Kada se bolje pogleda, Srbi su se antifašističkom pokretu pridruživali uglavnom onamo gdje su bili izloženi genocidu: u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, na primjer. Takođe, bilo ih je u Vojvodini, u Sremu, gdje su zatvarani u minirane crkve i tako ubijani. U Banatu je počeo atifašistički pokret, prvo oružano suprotstavljanje okupatoru… Sve u svemu, Srbija, kao izvorno antifašistička država – govorim o geografskoj Srbiji, ne o Socijalističkoj Republici Srbiji – ne postoji; antifašistički pokret bio je slab, pa je teza o Srbiji koja se „prevodi u četništvo“ – neodrživa.
Zašto je neodrživa?
-Zato što, na primjer, u velikom dijelu Srbije ljudi imaju neuporedivo jači emocionalni odnos prema četnicima nego prema partizanima.
Zašto?
-Razgovorao sam sa ljudima iz okoline Aranđelovca, u Šumadiji, koji su pokušali da mi objasne da je u partizane išla sirotinja, ljudi iz nižih socijalnih slojeva; gazde i bogataški sinovi išli su, kažu, u četnike. U Vojvodini je, sa druge strane, postojao jak pokret unutar intelektualne omladine. Dušan Popović, sin Dake Popovića, bana Dunavske banovine i jednog od najistaknutijih ljudi Vojvodine, bio u partizanskim odredima. Koča Popović je pripadao beogradskoj intelektualnoj eliti, koja je išla u Španiju da se bori. Bio je to kosmopolitski antifašizam, podignut na nivo u današnjem svijetu gotovo nezamisliv.
Nakon Drugog svetskog rata, Miloš Minić, inače tužilac na suđenju Draži Mihailoviću, napisao je i dokazao da je Srbija dominantno četnička, te da je uključivanje Vojvodine u Srbiju imalo za cilj da to četništvo nekako „razblaži“. A u Vojvodini nije bilo četnika.
Sve u svemu, prilike u Beogradu su u tom smislu prilično konfuzne, a korjen vuku iz nekoliko fakata.
Kojih?
-Prvo, tu ideološku konfuziju pospješilo je doseljavanja ljudi iz tradicionalno nacionalistički i pročetnički orijentisanih dijelova Jugoslavije. Dolazeći iz tzv. pasivnih krajeva, ti su ljudi sa sobom donijeli svoje frustracije, navike, strahove, običaje…
Drugo, veliki broj srpskih tzv. intelektualaca, koji su praktično bili nosioci srpskog nacionalizma – od Borislava Pekića, Borislava Mihajlovića Mihiza, Brane Crnčevića i sl. – koji su, stigavši u Beograd, od tog kosmopolitskog grada počeli da prave uskogrudo, zatvoreno mjesto, zavaravali su ljude da je srpski nacionalizam zapravo – antikomunizam. Taj su „antikomunizam“ prodavali kao demokratiju, pa je ispalo da je onaj ko nije nacionalista zapravo – komunista.
Treće, federalni organi vlasti – JNA i Savezni sekretarijat za unutrašnje poslove (SUP) – tražili su više centralizma. Ta velikosrpska, čvrstorukaška politika imala je lažnu ličnu kartu – Jugoslaviju.
Željela je unitarnu Jugoslaviju?
-Tako je. Nacio-beogradsku Jugoslaviju personifikovao je Aleksandar Ranković, čovek koji je stvorio UDBA-u.
Zanimljivo, srpski nacionalisti, ti strašni antikomunisti, veoma rijetko ili nikada Rankoviću ne zamjeraju to što je bio komunista. Želja da se Jugoslavijom upravlja „čvrstom rukom“ i iz Beograda poništila je činjenicu da je Ranković bio ubijeđeni komunista. Baš kao i Slobodan Milošević.
„Slobodane, nek’ si komunista, volimo te ko’ Isusa Hrista“, pjevali su Srbi.
Ruske metode i navike
Dobro, objasnili ste. Međutim, zašto među zastavama država koje su učestvovale u oslobađanju Beograda od fašizma, ovog 20. oktobra nije bilo zastava Crne Gore i Ukrajine? Slučajno?
-U Srbiji nema slučajnosti. Ukrajinske zastave nije bilo zato što je režim u Srbiji, oličen u Aleksandru Vučiću, trenutno u velikom problemu: ne zna kako da ostane u dobrim odnosima sa Rusijom, a da ne pokvari odnos sa Zapadom; kako da nastavi da šalje municiju Ukrajini, a da mu Rusija to previše ne zamjeri.
Rusija, sa druge strane, ima tradicionalno siledžijski stil ophođenja. Vjerujem da se sjećate da su, prilikom posjete Moskvi, Vučiću pokazivali koliko pas može da diše ispod vode. Što je bilo je jasno upozorenje.
Kakvo upozorenje?
-Ako ne budeš slušao, na tebi bismo mogli isprobati isti eksperiment. U šali sam rekao da će na kraju, usljed ogromnog broja ljudi koji su „slučajno“ pali kroz prozor i stradali, Moskovljani morati početi da žive u zemunicama, kao i da će se u Rusiji čajnici ubuduće prodavati uz dozvolu za nošenje oružja. Rusija, dakle, nije država; ona je teritorija kojom vladaju bande koje se međusobno ubijaju. I koja ima nuklearni arsenal i ogromna prirodna bogatstva. Ruska crkva nije vjerska organizacija, nego odjeljenje tajne policije, dok je tajna policija kriminalna organizacija sa imunitetom, budući da obavlja poslove za vladajuću oligarhiju.
U Srbiji se ruski utjecaj vidi i kroz kopiranje ruskih metoda, ruskih navika, uključujući budalaštinu Besmrtnog puka. Taj marš koji je nedavno uveden nikada u Srbiji nije postojao. Znati li šta na ruskom znači – besmertni puk?
Besmrtni prdež
Što znači?
-Znači – besmrtni prdež. Jer „polk“ je na ruskom puk; puk je – prdež. U tom smislu, Srbija je večiti puk Rusije.
Kada je riječ o crnogorskoj zastavi, pretpostavljam da Vam je poznato da, po aktuelnoj doktrini Beograda, Crnogorci ne postoje.
Da, ne postoje, osim kao – kriminalci. Ministar Ivica Dačić kaže da u svakom selu u Crnoj Gori postoji kriminalni klan.
Ako neko zna šta su kriminalci, zna Ivica Dačić. Dačić je slikan kako razgovara sa kriminalcima; zatečen je sa koferom punim para, nakon čega je pokušao da pobjegne kroz prozor. Pa, lopovi uvijek viču – drž'te lopova!
Ali, zašto nije bilo crnogorske zastave 20. oktobra u Beogradu? Bilo bi je kada bi crnogorska zastava bila srpska trobojka sa dvoglavim orlom. Pored nje bi se, sasvim sigurno, podigla i zastava sjeveroistočne Bosne i Hercegovine, koju u Dejtonskom sporazumu označavaju kao Republiku Srpsku. Podizanje zastava „srpskih zemalja“ je poželjno, ali veoma smeta crnogorska crvena zastava sa zlatnim orlom. Zašto? Zato što je ona simbol nezavisne, suverene, međunarodno priznate građanske države Crne Gore. Tu državu Srbije želi da usisa; da izbriše Crnogorce, što jasno ukazuje na ideju velika Srbija, države bez granica.
Mandićevo dvojno državljanstvo
Opet?
-Uvijek! U svojim raspravama o albanskom nacionalnom pitanju, Veton Surroi promoviše ideju o policentričnom razvoju albanskog naroda, koja je prihvaćena u velikom dijelu albanske javnosti. I to je put kojim moramo ići kako bismo izbjegli sukobe izazvane stvaranjem nekakve svealbanske države. U Albaniji i na Kosovu živi ogromna većina etničkih Albanaca. U dobrom dijelu Severne Makedonije, na jugu Srbije, u dijelu Crne Gore također. Ipak, ideja o promjeni granica u smislu stvaranja velike Albanije ima svoj kontateg – policentrični razvoj koji predlaže Surroi.
Nažalost, Beogradu to ne pada na pamet. Tamo i dalje važi isto: jedna država, jedan narod, jedan vladar. Baš zato svi bježe od Srbije. Zbog toga su i nezavisnost Crne Gore i otpor ideji o dvojnom državljanstvu trn u oku. Andrija Mandić, koji trenutno predsjedava Skupštinom Crne Gore, morao je sa te funkcije biti uklonjen onog trenutka kada je rekao da ima dvojno državljanstvo. Naime, Mandić je time praktično potvrdio ono o čemu stalno govorim: svi koji ovamo dolaze iz Dodikstana, tj. iz sjeveroistočne Bosne i Hercegovine, baš kao i Mandićevi Crne Gore, Srbiju doživljavaju hobi.
Kako kao hobi?
-Dođu malo kod nas u Srbiju da glasaju, pa smo mi koji nemamo rezervnu domovinu i nemamo dva pasoša, osuđeni da živimo onako kako Milorad Dodik i Andija Mandić misle da bi trebalo. Srbija sada po skraćenom postupku daje pasoše i ruskim državljanima, pa bismo uskoro mogli doći u poziciju da u Srbiji, Crnoj Gori i BiH Moskva odlučuje o svemu. Ono što se sprema Crnoj Gori od Srbije, to se Srbiji sprema od Rusije. Na kraju će, zahvaljući dvojnim državljanstvima, neki oligarh iz Moskve odlučivati o tome kako ćemo živjeti, hoćemo li uopšte živjeti, hoće li nas iseliti ili sve pobiti.
Crnogorci su, naravno, tu u posebno teškoj situaciji.
Zato što Aleksandar Vučić, navodeći narode koji žive u zemlji čiji je predsjednik, nikada, ali baš nikada ne spominje Crnogorce. On ih kriminalizuje, on kreira to izrazito negativno osjećanje – da ne kažem mržnju, prema Crnogorcima?
-Vučić nije jedini. Niko u Beogradu danas ne spominje Crnogorce. Zašto? Zato što im više nisu potrebni. Štoviše, štetni su.
Slobodan Milošević je spominjao Crnogorce onda kada je htio da dokaže da demonstracije na Kosovu i mitinzi po Vojvodini, koji su, krajem osamdesetih godina prošloga vijeka doveli do rušenja tamošnjih rukovodstava i urušavanja Jugoslavije, nisu jednonacionalni, nego da u njima učestvuju barem dva naroda – Srbi i Crnogorci. Tada su im, dakle, Crnogorci bili potrebni. Vojvodina je danas slomljena, Kosovo je nezavisno, pa bi bilo dobro da Crnogorce preimenujemo u nekakve primorske Srbe, na primjer. Ako pogledate poslednji popis stanovništva u Crnoj Gori, videćete da su crnogorstvo ili srpstva fluidna kategorija, što režim u Beogradu zloupotrebljava.
Kad već pominjete popis, iako „ugroženi“, procent Srba u Crnoj Gori je konstantno rastao, dok se broj Crnogoraca u Srbiji, iz popisa u popis, smanjivao: od 140 000, ostalo ih je jedva 20 000. Što se desilo?
-Kako da opstanu ako cijeli državni aparat grubom represijom održava postojeće stanje? Nije represija samo ako ljude držite u zatvoru i čupate im nokte; represija je i kada ih ucjenjujete poslom, egzistencijom; represija je i kada ovdje u Vojvodini ljude koji koji neće da glasaju za Srpsku naprednu stranku, a koji rade u državnoj službi – u pošti, u zdravstvenim ustanovama i sl. – prebacite na novo radno mjesto, pa do posla moraju da putuju više desetina ili stotina kilometara. To su također građani Srbije, ali oni nepodobni – politički, ideološki, nacionalno… Ljudi su primorani da se prilagode kako bi opstali.
Je li nekadašnji “crnogorski lobi” u Srbiji zamijenjen – bosanskim? Vidim da je, recimo, veoma burne reakcije izazvalo imenovanje Nikole Pejakovića za direktora Drame u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu.
-Poslije Drugog svetskog rata, veliki broj Crnogoraca doselio se u Beograd i u Vojvodinu – što kolonizacijom, što na školovanje – i bilo je samo pitanje dana kada će početi da preuzimaju državne i upravne funkcije. Naravno, bilo je tu dosta nepotizma, “veza”, zapošljavanja i sl. Kada je riječ o ovim novima – nazvali ste ih bosanskim lobijem, što nije precizan naziv.
Što bi bio precizan naziv?
-Prekodrinski lobi, prekodrinci; ovi što su stigli iz sjeveroistočne Bosne i Hercegovine. Riječ je o dobro organizovanoj grupaciji, koja se u velikoj mjeri prepoznaje i po tome što se dohvatila važnih funkcija u državi, različitih lukrativnih poslova, a da, pritom, ne osjeća nikakvu odgovornost prema onome što radi. Uostalom, o tome svjedoči i konstantno uništavanje Fruške gore, koju su, uz saučesništvo i saradnju crkve Srbije, potpuno devastirali. Uništili su Nacionalni park Fruška gora, sijeku ga nemilice. To je naviknuto da ne vodi računa, zna da nije njihovo.
Što nije njihovo?
-Prekodrinci Vojvodinu i Novi Sad ne doživljavaju kao svoje; tuđe je, baš ih briga.
Kada je riječ o Nikoli Pejakoviću, mislim da je bio bolji čovek dok je bio narkoman. Ti koji nikad ne prestaju da budu zavisnici, heroin lako zamijene tamjanom. I postaju loši ljudi. Ta priča „ko neće vjeru“ – pravoslavnu i u izvedbi crkve Srbije, razumije se – „može dobiti večeru i metak u čelo“…. Ako počnemo da razgovaramo sa „metak u čelo“, tu onda nema mjesta nikakvoj diplomatiji. I toleranciji. Baš zato je imenovanje Pejakovića izazvalo tako burne reakcije Vojvođana. Sa druge strane, to me imenovanje raduje.
Zašto?
-Zato što dokazuje da u Vojvodini ipak nema toliko đubreta, pa režim mora da ga pronalazi s one strane Drine. Da ga uvozi. Imenovanje Pejakovića namjeran je pokušaj poniženja i vrijeđanja Novosađana. Što nije od jučer. Već sam rekao da centralizam u Beogradu ima duboke korene: Srbija pod svaku cijenu mora biti Pijemont. A sve dok Beograd ne kaže da je Bosna i Hercegovina jedinstvena i cijelovita država, sve dok se ne obaveže da neće praviti specijalne odnose sa dijelom Bosne i Hercegovina, sve dok ne prihvati Crnu Goru kao jedinstvenu, suverenu državu, dok ne prihvati da autonomija Vojvodine, u svom punom obimu, mora biti vraćena ili uspostavljena, dotle nema mira na Balkanu.
Znači – vječno?
-Onda ćemo vječno imati iste probleme. Malo u Sandžaku, malo u Preševu, Medveđi, Bujanovcu… Žarko Zrenjanin je govorio da Vojvodina mora biti republika, makar u njoj živjelo sto posto Srba. Jer to nije nacionalno, nego demokratsko pitanje. Naprosto, neke se stvari moraju promijenitii, pa koliko god da traje taj proces.
