I ne, ne možemo kriviti samo HDZ, Dragana Čovića ili Ceste FBiH pod palicom Ljube Pravdića. Oni jesu krivci, ali nisu jedini, a nisu ni najveći krvici u zanemarivanju ozbiljnog dijela države.
Piše: Rasim Belko
Komunikacijska politika nametnute Vlade Federacije BiH sinoć je, sasvim u skladu sa svojim kvalitetama, zamalo okončala scenom kao iz lošeg ali dramatičnog filma. Samo čista slučajnost, ono kad se kosmos smiluje jer institucije neće, spriječila je da neko strada nakon što se zaštita od odrona jednostavno odronila na magistralni put Sarajevo – Tuzla na Nišićima.
Dakle, osim što Vladi Nermina Nikšića ni u najluđim snovima nije palo na pamet da poveže glavni grad države s njenim najvećim industrijskim centrom, pokazali su i da ih savršeno ne zanima hoće li putnici koji imaju nesreću koristiti “cestu” Sarajevo – Tuzla stići kući živi. Taj put, umjesto da spaja, zapravo služi kao prepreka između dva grada.
Za to vrijeme, malo je hercegovačkih sela koja već nisu umotana u svježi, sjajni, višemilionski asfalt. Tamo putevi niču kao gljive poslije kiše, dok se u ostatku Federacije građani nadaju da će bar prepreke na putevima nicati malo sporije.
I ne, ne možemo kriviti samo HDZ, Dragana Čovića ili Ceste FBiH pod palicom Ljube Pravdića. Oni jesu krivci, ali nisu jedini, a nisu ni najveći krvici u zanemarivanju ozbiljnog dijela države.
Nermin Nikšić, premijer po dekretu i po volji svih osim građana, ipak sjedi na čelu Vlade FBiH. Time je i najodgovorniji za to što cestovna mreža kroz Bosnu liči na neku reality mrežu puteva na kojima se ne vozi, nego preživljava.
To što Nikšić tapka u ritmu Dragana Čovića može biti lična tragedija, ali nikako opravdanje. Naprotiv, to je još jedan razlog da se preispita njegova odgovornost za to što su putevi ka Tuzli i Bihaću pretvoreni u pravu cestovnu lutriju: hoće li biti gužva, rupa, odron… ili će vas s ceste izgurati neki Touareg kupljen vašim parama, dok nas sve zajedno vuče u ambis.
A tu je i druga perjanica Trojke, ministar saobraćaja na državnom nivou, Edin Forto. Dok on poskakuje od sreće jer su “uspjeli” dobiti kredit za krpanje puta prema Šćepan Polju, ceste u srcu države se samourušavaju kao da protestuju protiv vlastite zapuštenosti.
Istina, Trojka je nametnuta da bude servis političkih ambicija Dragana Čovića i hrvatske politike u BiH. Ali to ne znači da su oslobođeni odgovornosti. Dok putevi prema Tuzli i Bihaću postaju opasni po život, milioni uredno klize u nove kilometre hercegovačkog asfalta. Jer Federacija BiH je izgleda samo maketa, u kojoj se asfaltira samo ono što je politički profitabilno, odnosno područje zamišljene “Herceg Bosne”, jer tako odgovara Nikšićevom i Fortinom šefu Čoviću.
Iritantno je, gotovo groteskno, da su i Nikšić i Forto, zajedno s kompletnom Trojkinom svitom, na vlast doletjeli zahvaljujući jedva osrednjem broju glasova, a među tim glasovima najveći dio bili su upravo glasovi Bošnjaka. Ljudi su ih birali valjda u nadi da će dobiti nešto bolje od infrastrukture iz devedesetih. Umjesto toga, kao nagradu su dobili puteve koji izgledaju kao da su izvađeni iz arhive ratnih snimaka, a ne iz 2025. godine.ž
Zato zvuči smiješno, a zapravo je bezobrazno, ono vječno pitanje koje se pojavljuje u analizama brojnih saobraćajnih nesreća – “Ko je kriv?” Većina onih koji to pitaju izgleda pati od kratkotrajnog političkog pamćenja. Jer krivac je vrlo jednostavan: Najveći krivac su same ceste. Čitava mreža puteva kroz Bosnu, a naročito kroz dijelove gdje su Bošnjaci i Bosanci većina, predstavlja poligon za testiranje živaca, amortizera i životne sreće.
Jer, dok se Nikšić “hvali” kaznom za prekoračenje brzine za 62 kmh (vozio 162 na ograničenju 100 kmh), na većini dionica na putevima prema Tuzli i Bihaću rijetko ćete imati mogućnost da vozite i 60 kmh, a kamo li da se ponašate kao Nikšić i testirate vašeg četverotočkaša.
Jer, dobre ceste prave se za Čoviću lojalne Hrvate i poslušne političke levate!
Patria
