ZAVRŠNI PREDIZBORNI RAČUN: Ovaj oktobar i ove izbore će obilježiti Denis Bećirović, SDP i „crveni kanton“

0

Sve što se dešavalo u i oko predizborne kampanje upućuje na to da će glavnu riječ u vlasti na svim nivoima – počev od predsjedničkog brenda „Bećirović“, pa do kantonalnih struktura – voditi Socijaldemokratska partija. Dok je Nermin Nikšić uspješno vodio veliki povratak SDP-a na glavnoj sceni,  Enver Bijedić i Husein Tokić su zablistali na regionalnoj, pa je TK znatno prije izbora prozvan „crvenim kantonom“.

Piše: Armin Bičić

Naši izvori tvrde da se u SDA-ovoj Centrali u Sarajevu, nakon svega što su doživjeli u bliskim susretima s narodom u proteklih mjesec dana, već spremaju da dočekaju 7. oktobar kao Dan žalosti. Uzaludni su bili milioni za bilborde, uzalud  prebacivanje normi u rabljenju Alijinih citata, uzalud sve! Jer, kako je rahm. Alija rekao – „narod nije blećak“. I definitivno je prestao da vjeruje SDA-ovim obećanjima više nego sopstvenim očima, ušima i stomacima.

Ni sve prethodne SDA-ove vladavine nisu upamćene ni po čemu dobrom. Ali ova, kojoj je ostao još samo jedan dan života, je baš bila najpogubnija.  Uistinu – šta su drugo uradili izuzev što su prevrtali   žrtve genocida u mezarima/grobovima kada je Bakirov „ekspertski“ tim upropastio tužbu protiv Srbije?  I što su predizborno obećanje o zapošljavanju sto hiljada naših mladih ljudi „ostvarili“ u Njemačkoj? Što su držali borce u stanju stalne pobune i očaja, nespremni da urade ono ključno – urede boračke spiskove koje su ranije napumpavali zarad izborne podrške? A spremni čak i da ubijaju one prave borce kad zatraže da se stvari izvedu na čistac. I time i sebi definitivno presude.

Kao što je sebi presudio i SBB, odnosno Fahrudin Radončić, dijeleći sa SDA-om tu i takvu vladavinu. Već smo to pitanje postavili, ali ne smeta ponoviti: Na čemu Radončić uopšte može zasnivati svoj vrišteći propagandni optimizam pred ove izbore?

Da li svim onim brojnim brakovima ili raskidima sa SDA-om tokom minulih decenija? Da li time što je juče tvrdio da je njegov „mirovni ugovor“ s Bakirom istorijski spas za bošnjački narod ili što danas alarmantno upozorava da je Bakir najveće bošnjačko zlo, kao što je to tvrdio i prekjuče?

Da li u višedecenijskoj sapunici „Rat i mir Bakira i Fahre za Bosnu“ narod može biti išta drugo izuzev hude posmatračke misije i stradalnika? I na kraju krajeva – imaju li pravo SBB-ovi učesnici u vlasti na svim nivoima biti i njeni najžešći kritičari i istovremeno maksimalni uživaoci svih mogućih slasti te iste vlasti?

Nema potrebe reći ništa novo ni o liku i djelu Željka Komšića u odnosu na ono što je napisano u našem jutrošnjem tekstu KOMŠIĆ – OGOLJENI „CAR ZABLUDA“. Jasno je da on ama baš ničim nije ojačao državu Bosnu i Hercegovinu čijim se spasiocem uporno samoproglašava. Jedino što je on ojačao i ojačava su Dragan Čović i HDZ koji, zahvaljujući ponajviše Komšiću i zgražanju ogromne većine hrvatskog naroda od njega, mogu vječito profitirati na repriziranju iluzija o trećem entitetu, hrvatskom tv-kanalu itd.

I Komšićev DF se definitivno pokazao kao Društvo jednog lica, baš kao i Radončićev SBB. A raspao se brže zbog toga što je Radončić, što jest – jest, ipak plaćao svoju stranačku strukturu i infrastrukturu nečim opipljivim, ma šta sve to i kakvog porijekla bilo, dok je Komšić to činio isključivo maglama dok se nisu podigle i ogolile „cara zabluda“.

Elem, sve ono što se dešavalo na prediozbornim skupovima i uopšte tokom predizborne kampanje je pokazalo da je Socijaldemokratska partija trenutno daleko najozbiljniji politički faktor na području Federcaije BiH, pa i cijele zemlje. Mora se priznati da su SDP-u  u tome lavovski pomogle već pominjane rivalske stranke svim onim, pomenutim i nepomenutim, što su radile u korist sopstvene štete.

Ali, nije sve do njih, ima nešto i do SDP-a. Ova stranka je pod vođstvom Nermina Nikšića i cjelokupnog novog rukovodstva pokazala da nije ono što druge uglavnom jesu – Društvo jednog lica. Pokazali su to, prije svega, uvođenjem revolucionarne demokratske tekovine u BiH, pa i regionu – najneposrednijim učešćem i tajnim glasanjem članstva u izboru stranačkih organa i čelnika.

Premijera je bila izbor opštinskih rukovodstava, a onda je uslijedilo nešto što je zadivilo cijelu zemlju – izbor kandidata SDP-a za Predsjedništvo BiH na referendumu, dakle opet najneposrednijim izjašnjavanjem cjelokupnog stranačkog članstva.

Nastavak te priče se zove – Denis Bećirović! Već sam u nekoliko navrata pisao da je to ime  najubjedljiviji i najuvjerljiviji simbol „čistih ruku“, znanja, morala i fanatične radišnosti – dakle svega onoga za čime ovaj narod vapi. Zbog toga je njegova kandidatura naišla na široku podršku narodnih masa, pa sve procjene govore da će Denis Bečirović, kao i nova – demokratizovana Socijaldemokrstaka partija, svojim pobjedama obilježiti predstojeće izbore.

A, opet, u okviru te stranke, posebno se favoritska uloga pripisuje SDP-u u Tuzlanskom kantonu zbog toga što je tamo ova stranka ponajprije pokazala znake ozbiljnog oporavka nakon velikog poraza na opštim izborima 2014. Naime, već na lokalnim izborima 2016., SDP je u nekoliko najvećih opština tog kantona osvojio vodeće pozicije (Tuzla, Gračanica, Lukavac, Gradačac, Živinice).

Impresivno posjećeni skupovi i opšti ambijent tokom ove predizborne kampanje, svjedoče da su predsjednik i sekretar SDP TK – Enver Bijedić i Husejn Tokić  sa svojim saradnicima, i nakon lokalnih izbora nastavili da danonoćno rade na jaćanju stranke i širenju pobjedničkog mentaliteta. Sve to obećava da će ovaj oktobar i izbore posebno obilježiti i  priča o TK-u kao „crvenom kantonu“.