Piše: Rasim Belko
U zemlji u kojoj politika liči na lošu tursku sapunicu — sa stalnim prevarama, povratcima bivših i lažnim trudnoćama (čitaj: reformama koje to nisu) — Dragan Čović je onaj lik koji se nikad ne povlači iz serije.
Samo mijenja frizuru i garderobu, ali priča mu ostaje ista.
Dodik je otvoreni secesionista, što ga čini lakšim za targetiranje. Njegova retorika je gruba, seljačka i uvredljiva, što kod međunarodnih činovnika izaziva nelagodu, ali i olakšanje jer je sve jasno. Čović, s druge strane, nosi kravatu, priča o “euroatlantskim vrijednostima” i uredno dolazi na sastanke. I tu je problem.
Trojka i čaršijska filozofija: “Ne diraj dok te ne dira”
Za Trojku, direktna konfrontacija s Čovićem je politički luksuz koji sebi ne mogu priuštiti. Ne zato što ne znaju koliko je opasan, nego zato što su HDZ-u što svjesno što pod pritiskom isporučili sve ključne poluge vlasti kako na državnom, tako i na nivou entiteta FBiH.
Brisel i Washington vole slušati Čovića kad im obeća da će “dati doprinos stabilnosti”, dok Trojka nema zajednički stav ni oko gradskih ulica, a kamoli oko strateških pitanja
Umjesto toga, fokusiraju se na populističke teme — od peglanja računa po restoranima do hajki na SDA i Bakira, nadajući se da će time prekriti vlastiti politički deficit.
SDA i HDZ: Moguća epizoda starog braka u novom ruhu
Ako je išta konstanta u BiH, to je da se etnonacionalne stranke najbrže dogovore kad narod najgore živi. SDA i HDZ su kroz decenije izgradili mehanizme uzajamne političke koristi, HDZ drži Hercegovinu, Dom naroda, finansijske tokove, elektroenergetski sektor i zdravstvo. SDA kontrolira bošnjačka većinska područja, kantone i institucije koje im trebaju za unutrašnju konsolidaciju
U povratničkom mandatu SDA, nakon što Trojka neizbježno završi vlastitim autogolovima, brak s Čovićem je gotovo siguran. Ne iz ljubavi, već iz političkog instinkta za preživljavanje. Građanska BiH će ponovo biti zaboravljena, a priča o jednakopravnosti naroda ponovo pretvorena u podjelu fotelja.
Međunarodna zajednica šuti. Zašto? Iskreno, jer im se može!
Za EU birokrate BiH je egzotična destinacija gdje se dolazi, drže predavanja o demokratiji, a potom vraća u Brisel na koktele. Dok Čović ne blokira transfer sredstava ili javno ne povrijedi neku ambasadoricu, on je za njih “konstruktivan partner”.
Amerikanci su još gori — njima je ovdje dovoljno da neko spomene NATO i reforme, pa da ga proglase “liderom koji razumije izazove 21. stoljeća”.
Zašto bi trošili resurse na državu koja ne zna šta će sa sobom? Dok se ovdje ne zapuca ili ozbiljno ne zapali neka ambasada, Bosna i Hercegovina ostaje niža stavka u inboxu EU i State Departmenta.
Bosna i Hercegovina već decenijama funkcioniše kao kafana pred fajront — svi su već pripiti, zna se ko s kim sjedi, računi se ne znaju, a konobar (čitaj: međunarodna zajednica) moli Boga da neko konačno izađe.
U toj kafani, Čović sjedi u uglu i piše vlastita pravila na salveti, Trojka pije na veresiju, a SDA povremeno dolazi da se raspita je li slobodan šank.
Problem je što, u tom rasporedu, niko ne planira zatvoriti kafanu. Etničke elite su zadovoljne, međunarodni činovnici redovno naplaćuju dnevnice i izvještaje, a građani — oni koji još nisu otišli — preživljavaju između izbornog ciklusa i zdravstvene knjižice.
Trojka neće dirati Čovića jer se boji. SDA će ga, kad dođe prilika, opet zagrliti, jer zna da bez njega nema kontrolu nad sistemom. A međunarodna zajednica će, kao i uvijek, gledati kroz prste, sve dok se ovdje ne desi nešto što remeti njihov birokratski hlad.
BiH će, kao i do sada, preživljavati samu sebe. Ne zato što ima viziju, institucija ili odgovornu vlast, nego zato što niko ozbiljan još nije odlučio da je ugasi. A možda je to i najveća ironija ovog mjesta: država koja opstaje samo zato što je svima komplikovanije da je ne bude.
Patria
