Piše: Rasim Belko

Najveća nesreća Bosne i Hercegovine nikada nije bila u onima koji su je napadali. Njena stvarna tragedija oduvijek je bila u onima koji su je prestali braniti kad su na kragne nataknuli diplomatske kravate, zavalili se u salonske fotelje i počeli da od države prave folklorni ukras za međunarodne izvještaje. Pitanje navikavanja snaga koje su ovu zemlju branile dok je krvarila, a potom pokušavale pretvoriti u modernu, funkcionalnu državu — i istovremenog umaranja onih koji su je rušili tenkovima, haubicama i etničkim čišćenjem, a danas je ruše zakonima, separatizmom i destruktivnom politikom — jeste pitanje svih pitanja. Ono od čega zavisi kako će Bosna i Hercegovina izgledati: kao država ili kao teritorija pod upravom lokalnih kabadahija i stranih nadzornika.

Četiri mjeseca traje ovaj najnoviji Dodikov pohod na ustavni poredak BiH. Četiri mjeseca razvlačenja nadležnosti, prijetnji, otvorenog institucionalnog udara i političkog razvaljivanja države iz entiteta koji postoji zahvaljujući međunarodnim garancijama i krvi ubijenih civila. I šta se desilo? Ništa. Sve što je na početku iole ličilo na ozbiljan otpor pretvorilo se u kolektivno slijeganje ramenima i rutinsku dnevnu hroniku. Svi ozbiljni su odustali. Niko više ni ne pokušava da ga privede pameti, a kamoli pravdi.

Jedini razlog zbog kojeg Dodik nije otišao još koji korak dalje u svom ataku na državu nije mudrost političkog Sarajeva, nije hrabrost institucija, niti budnost međunarodne zajednice. Ne. Spriječila ga je samo srpska politička nesloga, privremeno izazvana britanskom diplomatskom injekcijom, koja je na mah razdrmala njegovu unutarentitetsku frontu. Da nije te nesloge, već bismo gledali proklamaciju o “mirnom razlazu”.

A dok se to dešavalo, političke Sarajlije su igrale svojevrsno užičko kolo bratstva i jedinstva s opozicijom iz Rs, koja — budimo otvoreni — ima iste težnje kao Milorad Dodik, samo bez hrabrosti, kičme i političkog mišića da ih otvoreno ispolji i pokuša realizovati. Umjesto da političko Sarajevo pravi front za očuvanje države, oni su pravili koalicije za očuvanje vlastitih pozicija, sadašnjih ili budućih, bez svijesti o cijeni koju će država za to platiti.

A da bi tragedija bila potpuna, tu se, kao dodatni apaurin na ionako uspavane političke Sarajlije, pojavio Dragan Čović. Čovjek koji je s Dodikom igrao kao Mate Boban s Radovanom Karadžićem, a s političkim Sarajlijama kao Franjo Tuđman s Alijom Izetbegovićem. Umjesto da mu se odupru, prepustili su mu sve poluge upravljanja nad ključnim segmentima države — iz političko-diplomatske nemoći, neznanja ili sluganstva. Dok je Čović sa Dodikom kreirao bosanskohercegovački politički haos, političko Sarajevo je zabavljalo međunarodne činovnike folklorom o multietničkom društvu i lažnom ravnotežom snaga.

Najveća opasnost danas nije u Dodikovim nasrtajima, već u našem uvjerenju da je stvar pod kontrolom. A nije. Opasnost je u tome što su se oni koji su ovu zemlju trebali kontinuirano braniti i graditi navikli na stalne krize, stalne ucjene i stalne prijetnje. Navikli su se na to da je napad na državu rutina, da separatistička retorika dolazi u dnevnim dozama i da se na nju odgovara saopštenjem i dvije do tri patriotske fraze.

Mi smo se navikli. Na vlastitu nemoć, na sistemsku eroziju institucija, na otvorenu trgovinu državnim nadležnostima i na to da su pitanje pravde i suvereniteta teme za posebne prilike. A istovremeno umišljamo da se Dodik umorio, da je izolovan jer “eto mi nećemo s njim da pričamo”. Kao da je problem u razgovoru, a ne u političkoj snazi da ga se zaustavi.

U ovoj zemlji se ljudi koji su je napadali od 1992. do 1995. nikad nisu umorili. Oni su samo promijenili metode. Dok mi čekamo da se umore, oni se odmaraju. A mi, umorni, zaspali na dežurstvu, puštamo da ono što smo krvavo odbranili postaje plijen dnevne politike i međunarodnog licemjerja.

Ko god se nada da će separatisti sami sebe pojesti, vara se. Bosna i Hercegovina nije opstala zato što su oni odustajali, nego zato što mi nismo. Samo je pitanje da li smo spremni izdržati još malo ili smo konačno priznali poraz navikom.

Patria