Od Barryjevih amandmana i Wolfganga Petritscha 2000. godine do izmjena Krivičnog zakona BiH Christiana Schmidta proteklo je mnogo vode.
Piše: Rasim Belko @rasimbelko
Od Barryjevih amandmana i Wolfganga Petritscha 2000. godine do izmjena Krivičnog zakona BiH Christiana Schmidta proteklo je mnogo vode. Političke bujice izazvane čistokrvnim separatizmom, te otporom OHR-u kao jednoj od brana takvom djelovanju, progutale su Dodika prije Dodika.
Ante Jelavić platio je cijenu umišljaja da može realizirati vječiti Tuđmanov san o banovini Hrvatskoj, pa je kroz opiranje smjenjivosti vlasti pokušao stvoriti paralelni sistem hrvatske samouprave, kao preduslov za oživljavanje Herceg-Bosne i konačno spajanje s Hrvatskom. Za nastavak priče nije nevažno znati da je Jelavić u akciju krenuo nakon što je njegov HDZ izbačen iz vlasti u Federaciji BiH.
No, Jelavić je napravio grešku, odnosno, potcijenio snagu OHR-a i nedostatak šire podrške, čak i unutar hrvatske zajednice. Njegova strategija oslanjala se na simboliku i emocije, ali nije imala realnu osnovu za uspjeh u tadašnjem geopolitičkom okruženju.
Dvadeset i kusur godina poslije, Jelavić poslije Jelavića, napravio je istu grešku. Milorad Dodik potcijenio je međunarodnu zajednicu, snagu OHR-a i američko-britanskog prisustva u BiH, ostao je bez očekivane šire podrške čak i unutar srpske zajednice.
Strateški se i Dodik, kao i Jelavić, oslonio na simboliku i emocije. Istina, Dodik je očekivao i da će mu vodu na mlin tjerati geopolitičke okolnosti izazvane političkim uskrsnućem Donalda Trumpa, ali će se ta greška ispostaviti fatalnom po separatizam i separatistu Dodika.
Kao i Jelavić, i Dodik je u rušilački pohod krenuo onog trenutka kada je shvatio da će pod pritiskom snaga američko-britanskog djelovanja u BiH biti eliminisan iz državne vlasti. Tada lider Rs i SNSD-a nije bio presuđen, presuda je došla kasnije i po svemu sudeći bila pečat na političku karijeru dvodecenijskog utega oko sudbine Bosne i Hercegovine.
Milorad Dodik je gotov! Da je samo pitanje koliko će trajati posljednja etapa njegovog separatističkog puta jasno je i njemu i ljudima oko njega, koji prepisujući od političkog šefa ulaze u ulogu kauboja na Vrbasu pa prijete sigurnosti i stabilnosti.
“Pucate iz prazne puške, možda neko zapuca iz pune”, poručio je Dodikov prvi operativac Višković, odašiljući poruku svima koji mogu biti prijetnja samouništavajućem separatističkom pohodu.
Dodaje nam potom Višković da je pravo na samoodbranu jedno od zagarantovanih prava, pritom valjda zaboravljajući standardnu Dodikovu i o samoopredjeljenju. Zaboravlja Višković da oni koji podrivaju ustavni poredak države nemaju pravo na samoodbranu protiv sistema i krivičnog procesa, jer bi to značilo pobjedu rušilačkih snaga.
Stoga, poruka koju je Višković izrekao direktno: “Ići ću svojim putem i da vidim ko će mi stati na put!”, a Milorad Dodik između redova u 50-ak nervoznih rečenica, jasno ukazuje da njihov put može biti samo onaj koji vodi u Vojkoviće, gdje je mjesto onima koji provode antidržavnu politiku.
Dodikova rečenica “Mi smo sada istureni kao što je nekada hrvatski narod bio isturen. Oni su dobili tenkove koji su to razvalili. Ali je jedna bitna razlika, nisu imali republiku”, jasno ukazuje da je vožd iz Laktaša svjestan šta su posljedice ukoliko ne uspije, a već je prilično jasno da će mu se dogoditi sudbina Jelavića.
Dvadeset i kusur godina nakon sloma Jelavića, Milorad Dodik je zakoračio u istu zamku, uvjeren da može plesati na žici između simbolike i stvarnosti, dok vjetrovi međunarodne zajednice pušu protiv njega. No, tamo gdje je Jelavić pao pod teretom vlastitih snova, Dodik se sada spotiče o kamen svoje arogancije i nesuvislosti savjetnika, dok mu se saveznici tope kao snijeg pod proljetnim suncem.
OHR za razliku od vremena Michaela Murphyja, pod kišobranom američko-britanske snage nije samo brana – oni su oluja koja čisti horizont od separatističkih fatamorgana. Dok je Jelavić sanjao banovinu, Dodik je maštao o republici izrezanoj iz srca BiH, no obojica su zaboravili da historija ne prašta onima koji gaze preko njenih lekcija. Presuda Dodiku nije samo pečat na papiru – to je grom iz vedra neba koji najavljuje kraj jednog mračnog poglavlja. Njegovi kauboji mogu galopirati gradom na Vrbasu i vitlati praznim revolverima, ali pred njima se ne nazire pobjeda, već strmoglavi pad u ambis zaborava.
Bosna i Hercegovina daleko je iznad pepela njihovih ambicija, dok Dodikova zvijezda blijedi u sjenku Jelavićeve sudbine. Na kraju, nije pitanje hoće li pasti, već koliko će još buke napraviti dok tone u tišinu koju historija rezerviše za one koji su je izazvali.
Patria
