Piše: Rasim Belko

U Srebrenici je jučer obilježena trideseta godišnjica genocida. Tri decenije od krvavog jula 1995. godine kada su zvijeri u ljudskom obliku za svega nekoliko dana poubijale više od osam hiljada muškaraca i dječaka samo zato što su bili muslimani, Bošnjaci, ljudi s imenima i prezimenima koji smetaju etnički čistom ‘srpksom svetu’. Tri decenije od najcrnjeg poglavlja u historiji Evrope nakon Drugog svjetskog rata. I gle ironije — i dalje se, 30 godina kasnije, suočavamo s istim zlom, istim metodama, istim bolesnim mentalitetom.

Jer, postaje praksa da nakon komemoracije, dženaze i programa u Potočarima — uvečer, u istom tom gradu smrti, srpski nacionalisti, potpomognuti Srpskom pravoslavnom crkvom, otvore svoje pijane seanse, puštaju četničke pjesme, kite lokale i automobile srpskim zastavama i ikonografijom ratnih zločinaca. Uzduž i poprijeko, od kafana do privatnih okupljanja, odvija se ritual nacionalističkog divljanja, baš kao poruka: “Mi smo ovdje gazde, a vi ste samo privremeni gosti svojih mrtvih.”

I tu dolazimo do ključnog pitanja. Dok se na jednoj strani polažu cvjetovi i uče dove, na drugoj se strane ponovo mašta o novim klanjima. Dok odlaze kolone uplakanih majki, preživjelih logoraša i potomaka, ali i svih koji u Srebrenicu dođu odati počast, nakon što obave svoju ljudsku, civilizacijsku i bošnjačku dužnost — dolaze noćni jahači mraka. I niko, ama baš niko da im stane na put.

Država, sistem? Jalovo i kukavički (ne)pokušava. Oni što pišu saopćenja? Ta njihova papazjanija već odavno taloži prašinu po ladicama tužilaštava i arhivama OHR-a. Godinama gledamo istu predstavu: osuđujemo, izražavamo zabrinutost, najavljujemo krivične prijave — i ništa. Nula. Nema ni jednog jedinog ozbiljnog odgovora.

Pa se zato pitam, a pitam i vas: Možemo li mi, Bošnjaci, Bosanci i Hercegovci koji s poštovanjem i pijetetom dolazimo 11. jula u Srebrenicu, organizovati da ostanemo? Da nas u Potočarima i Srebrenici tu noć ostane tri, pet, deset hiljada? Da osiguramo da se više nikada ne mogu održavati te četničke orgije? Da se ne vraćamo u autobuse i automobile čim sunce zađe, nego da gradimo svoje pravo na prisustvo, na sigurnost i na dostojanstvo?

Da vidimo ko su ti vuci, ko su ti Turci i kakav je to performans zla!

Jer očito — od drugih nema pomoći.

Vrijeme je da prestanemo biti samo jednodnevni posjetioci vlastitih rana. Vrijeme je da se organizujemo, da nas bude hiljade koje će ostati, prespavati, bdjeti, šetati ulicama grada koji pripada i našim mrtvima i našim živima. Da se naprave kampovi, da omladina ne ide kući dok četnička pjesma ne umukne.

Dok god se povlačimo u sumrak, oni će nastaviti svoje bolesne derneke. Dok god čekamo da to riješi neka institucija, neka međunarodna zajednica, neki visoki predstavnik ili neko tužilaštvo, oni će nas provocirati, pljuvati, ponižavati i igrati kolo po našoj kosturnici.

Ovo pitanje nije više samo pitanje dostojanstva, nego pitanje preživljavanja kulture sjećanja. Ako nećemo mi — neće niko. Ako nećemo mi, sve one suze u Potočarima postaće folklor, a dženaze statistika.

Dosta je bilo saopćenja. Dosta je bilo sažaljenja. Vrijeme je za ozbiljnu, organizovanu, odgovornu prisutnost. Vrijeme je da se Srebrenica 11. jula ne napušta nakon dženaze. Vrijeme je da svjetlo bude jače od mraka.

Ako nećemo mi, zlotvori će.

A tada više neće biti niko da se sjeća.

Patria