Piše: Amina Čorbo-Zećo
Uskoro se očekuje drugostepena presuda Miloradu Dodiku, lideru SNSD-a, predsjedniku Republike srpske i čovjeku koji je već godinama sinonim institucionalne blokade, etnonacionalističkog diskursa i stalnog udara na ustavni poredak Bosne i Hercegovine.
Ali, dok sat otkucava, a potencijalne političke posljedice presude već uzburkavaju duhove s druge strane entitetske linije, u Federaciji vlada šutnja.
Mediji u Republici srpskoj i Srbiji već danima pojačavaju priču baziranu na premisama ‘Hoće li presuda relaksirati ili eskalirati odnose’, ‘Sud će odlučiti o stabilnosti BiH’, ‘Zapad udara na Dodika jer ne pristaje na NATO'…
Uredničke palice serviraju presudu kao referendum o srpskoj političkoj volji, ne kao pravni čin u okvirima krivične odgovornosti jednog funkcionera koji je svjesno ignorisao odluke koje nije smio, jer tako kaže krivični zakon.
Druga je strana priče da li je uopće trebao Christian Schmidt djelovati na Krivični zakon i nepoštivanje njegovih odluka okarakterisati kao krivično djelo (to je pitanje za parlamentarce i bh. politiku), ali je činjenica da je kršenje odluka Ustavnog suda odavno krivično djelo, a da je Dodik to konstantno radio, ali optužnice za to djelo nije bilo.
Interesantno je da dok mediji u Rs i Srbiji ‘pumpaju’ priče suprotno tome, najveći broj medija u Federaciji BiH je nijem. Tek poneka vijest, bez ozbiljnije analize, bez konteksta, bez podsjećanja javnosti zašto se Dodiku sudi. Kao da je to samo još jedan datum u kalendaru.
Ova letargija nije slučajna. Dolazi nakon gorkog iskustva s predmetom “rušenje ustavnog poretka”, u kojem su osumnjičeni bili Dodik i njegovi bliski saradnici, uključujući predsjednika entitetske vlade, ministre i druge zvaničnike Rs-a. Ishod je bio porazan dogovor, odgoda, kršenje povjerenja. I ono što je najgore sve je prošlo uz tiho klimanje glavom, čak i od strane najviših nosilaca vlasti na državnom nivou. Politički kompromis je pojeo pravdu.
Stručna javnost, koja je mjesecima ranije znala komentarisati gotovo svaki pravosudni postupak, sada šuti. Nema ustavnih pravnika. Nema javnih tribina. Nema analitičkih tekstova. Kao da se svi boje promašene prognoze. Ili još gore kao da više nikome nije stalo. Posebno se valja naglasiti da svi pričaju o žalbi Dodika, a niko o žalbi Tužilaštva koje se također žalilo na prvostepenu presudu zahtijevajući maksimalnu kaznu. A, na tu činjenicu ni javnost ni politika u Federaciji ne obraća pažnju.
U takvom ambijentu, drugostepena presuda Miloradu Dodiku mogla bi proći kao pravna fusnota, umjesto politički zemljotres. Ako bude osuđujuća u Rs-u će uslijediti orkestrirani narativ o političkom progonu. Ako bude oslobađajuća šutnja će biti sveopšta potvrda već potpisane kapitulacije.
Jer problem nije samo u Dodiku. Problem je u svima nama. U sistemu koji ne zna ili ne želi reagovati. U medijima koji se više bave estradom nego važnim pitanjima države. U intelektualnoj zajednici koja se povukla iz javnog prostora. U političkim strukturama koje radije trguju pravdom nego što je brane.
U konačnici, kako god presuda glasila, Dodik će ostati politički faktor. Ali ono što možemo izgubiti jeste posljednji tračak vjerovanja da BiH može biti država jednakih, da njene institucije vrijede, da se Ustav mora poštovati od svih.
A to je veća tragedija od bilo koje presude.
Patria
