A ako nisu, onda je vrijeme za jasan institucionalni “NE” daljoj eroziji suvereniteta zakonodavnog tijela države Bosne i Hercegovine.
Piše: Rasim Belko
Kada visoki predstavnik Christian Schmidt u julu 2023. godine propiše krivičnu odgovornost za neprovođenje vlastitih odluka, jasno je da više ne govorimo o “tehničkom nadzoru” nad postdejtonskom Bosnom i Hercegovinom – već o sistemskom podrivanju domaće demokratije. Uvođenje člana 203a u Krivični zakon BiH, i dodatne izmjene člana 239, nisu tek pravno nasilje – to je politička poruka: “Ne morate se složiti. Samo poslušajte”.
No, pitanje koje političke stranke u Bosni i Hercegovini moraju sebi postaviti nije da li podržavaju Schmidta (OHR) ili ne. Pitanje je – da li podržavaju princip u kojem se politička neslaganja krivično kažnjavaju, u kojem parlamenti postaju tehnički izvršioci volje stranog diplomate, i u kojem se zakon donosi dekretom, a ne dijalogom?
Pogrešno bi bilo posmatrati Schmidtove ili ranije intervencije kroz jednodimenzionalnu prizmu – kao pravnu kaznu protiv jednog političara. Jer ako danas Milorad Dodik može biti optužen zbog političke neposlušnosti prema visokom predstavniku, zašto ne bi sutra bio optužen ministar iz SDP-a, SDA, delegat HDZ-a, opozicionar iz Stranke za BiH ili nezavisni poslanik koji odluči ignorisati neku narednu odluku OHR-a?
Član 203a otvara prostor za institucionalnu selektivnost, a zatvara prostor za demokratsku autonomiju. U pravnim državama, političari odgovaraju biračima – ne činovnicima sa bonskim papirima.
Glasači biraju – Schmidt odlučuje?
Političke stranke u Bosni i Hercegovini potroše desetine miliona maraka na kampanje. Kandidati obilaze sela i gradove, izlažu se debatama, medijima, javnosti – da bi se, na kraju, suočili s tim da se zakonodavni sistem može jednostavno preskočiti, uz jednu rečenicu u odluci visokog predstavnika. Ako Schmidt donosi zakon, a parlament ga mora usvojiti “bez izmjena i dopuna”, onda neka se to jasno kaže – da se više ni ne trudimo glumiti parlamentarnu demokratiju.
Evropska unija je definirana vladavinom prava, institucionalnim dijalogom i političkom odgovornošću. U Briselu se ministri smjenjuju zbog sumnji na nepotizam. A mi ovdje imamo zakon koji kažnjava političko neslaganje – i niko se više ne pita je li to normalno.
Da li je takav zakon uopšte pomirljiv s evropskom pravnom stečevinom? Ako nije, šta nam govori činjenica da i dalje postoji – i da ga sudije moraju tumačiti pod političkim pritiskom?
Zamislimo stvar ovako: u demokratskim državama zakoni se pišu u parlamentima. U kolonijama – dolaze poštom iz kancelarije. Stranke moraju odlučiti kojoj kategoriji žele pripadati. Ako su spremne odreći se prava na zakonodavnu raspravu, modifikaciju, pa i odbacivanje nametnutih rješenja – neka to kažu i pokažu svojim glasačima.
A ako nisu, onda je vrijeme za jasan institucionalni “NE” daljoj eroziji suvereniteta zakonodavnog tijela države Bosne i Hercegovine.
Nisu samo Schmidtove odluke iz oktobra 2022. i aprila 2023. godine primjeri usmjerenog djelovanja koje ozbiljno narušava poziciju Bošnjaka kao konstitutivnog naroda i demokratiju u cjelini. I ranije smo vidjeli obrasce političkog favoriziranja, izbjegavanja stvarnog ustavnog napretka, te uporno blokiranje civilnog aspekta Mirovnog sporazuma – koji je, ironično, jedini pravi mandat visokog predstavnika.
Treba li uopšte podsjećati da je prošlo više od 30 godina, a da nismo proveli civilni dio Dejtona? Umjesto implementacije mira, OHR se danas ponaša kao čuvar statusa quo. A status quo ne odgovara ni EU ni NATO ambicijama ove zemlje. Ne odgovara građanima. Ne odgovara narodima. Odgovara jedino onima koji političku nepromjenljivost pretvaraju u kapital.
Zakon koji sankcioniše neposlušnost nije problem jednog naroda, entiteta ili političke opcije. On je problem cijelog sistema. Jer sistem u kojem političari ne smiju neslaganjem ispitati zakon, već ga moraju slijepo slijediti – nije sistem vladavine prava. To je sistem vladavine dekretom.
Upravo sada, svaka politička stranka – bez obzira na to da li dolazi iz Sarajeva, Banjaluke, Mostara ili Tuzle – ima ne samo političku priliku, već i demokratsku obavezu da pokaže odgovornost i kapacitet za djelovanje u skladu sa zakonima vlastite države, a ne prema volji stranog diplomate.
Odluke i zakoni koji oblikuju politički poredak moraju biti rezultat domaćih institucija, procedura i odgovornosti – ne unaprijed zapisan tekst koji se pred parlament stavlja bez prava na izmjenu. To nije politička hrabrost, to je institucionalna nužnost.
Zato je vrijeme da stranke prestanu kalkulisati šta im pojedinačno koristi na kratki rok, i prepoznaju da nijedna dugoročno ne dobija ništa ako zakonodavna vlast ostane talac kancelarijskog autoriteta. Suverenitet parlamenta nije etnička tema, niti pitanje većine ili opozicije – to je temelj svakog ozbiljnog političkog sistema.
Visoki predstavnik je trebao biti privremeni nadzornik, ne stalni tutor. Trebao je pomoći, a ne vladati. Ako BiH zaista želi da bude evropska država, ne može sebi dozvoliti da joj najvažnije zakone i norme propisuje činovnik bez demokratskog legitimiteta. Pogotovo ne onaj koji otvoreno uskraćuje pravo parlamentu da odlučuje.
Nema evropske BiH bez domaće političke volje. Nema stabilnosti bez unutrašnjeg dogovora. Nema demokratije ako neslaganje postaje krivično djelo.
Zato je vrijeme da političke stranke – i vlast i opozicija – zatraže ukidanje člana 203a. Ne zbog Dodika. Zbog svih nas, zbog države i njenih stanovnika.
Jer, sjetimo se protesta nakon Schmidtovih postizbornih dekreta i neka nam bude jasno da bi po aktuelnom Krivičnom zakonu BiH sa Schmidtovim izmjenama organizatori i učesnici bili u krivičnom djelu. A to je mrak na koji demokratska društva nemaju pravo, jer u suprotnom država postaje vilajet, a mi podanici nekog kralja, vladara, koji se u našem slučaju zove međunarodna zajednica i OHR!
Patria
