Piše: Amina Čorbo-Zećo

Ne tako davno, u jeku priče o presudi „Kovačević protiv BiH“, politika Dragana Čovića zaprijetila je „nemirima na jugu“. Nije to bila puka stilska figura, to je bio pritisak, politički ucjenjivački alat koji se već tada isplatio.

Tokom formiranja vlasti prijetnje su urodile plodom, kasnije lobiranjem Hrvatske isposlovani su operativni zaključci u Strazburu povoljni za HDZ-ovu matricu, a Čović i njegova ekipa ostali su čvrsto usidreni u vlasti.

Sada se bliži novembar, mjesec izuzetno važan za Čovića. Nije tajna da se kraj godine, uz obilježavanje tri decenije Dejtona, planira iskoristiti kao ceremonijalni paravan za guranje planova o promjeni Izbornog zakona i Ustava BiH, po hrvatskoj matrici.

Drugim riječima, iza kulisa se piše scenarij u kojem će međunarodna zajednica, navodno „u ime stabilnosti“ (a tako su odigrali i strazburški tango u predmetu Kovačević), zapravo asistirаti u cementiranju HDZ-ove izborne dominacije.

Čovićeva samouvjerenost nije blef. To je politički pragmatizam potkrijepljen iskustvom da mu međunarodni vjetrovi pušu u jedra kad god zatreba. A za potpuni dobitak nedostaje mu još samo kontrolisana doza „krize“.

Ovoga puta, nema otvorenih prijetnji, sada se koriste pojedinci, očito odani centrima moći izvan Bosne i Hercegovine. U tom svjetlu valja posmatrati i slučaj Sanina Muse i njegov performans u Širokom Brijegu. Formalno, radi se o „borbi za muslimanska prava“ u zajednici koja je etnički gotovo potpuno homogena.

Prema popisu iz 2013. godine, u Širokom Brijegu živi, slovom i brojem, šest muslimana. Poruka? Javno prikazivanje „vjerskog incidenta“ tamo gdje ga je najlakše isprovocirati, i to pred kamerama, nije čin vjerske potrebe nego dio šire političke režije.

U končnici ide protiv Bošnjaka. A, savrešno se uklapa u priču Milorada Dodika o radikalnim muslimanima.

Islamska zajednica je reagirala odmjereno i odgovorno, i tu bi priča trebala stati.

No, politička pozadina ne smije se ignorirati. Jer, ako Čovića pustimo i nespremni dočekamo jesen, bit ćemo svjedoci još jednog „diplomatskog teatra“ u kojem će domaći naivci igrati statistе, a ključne scene režirati vani. A to se, u ozbiljnoj politici, ne zove previd nego diletantizam. Diletantizam koji nas je mnogo puta i do sada koštao.