Piše: dr.sci. Amra Imširagić – doktor pedagoških nauka
Učionica sa četiri zida, bijelim tablama i redovima klupa već decenijama predstavlja glavni okvir formalnog obrazovanja. Međutim, sve je očiglednije da takvo okruženje, iako sistematski uređeno, često sputava dječiju radoznalost, kreativnost i prirodnu potrebu za kretanjem i istraživanjem. Djeca većinu dana provode u zatvorenom prostoru, uče napamet podatke iz knjiga, pripremaju se za testove i funkcionišu unutar strogo definisanih pravila. Takav pristup često ne ostavlja dovoljno prostora za dublje razumijevanje sadržaja, niti razvija sposobnosti kritičkog mišljenja i praktične primjene znanja.
Nasuprot tome, svijet izvan učionice; park, šuma, rijeka ili gradski trg…, nudi beskrajne mogućnosti za učenje koje pokreće maštu, razvija znatiželju i gradi životne vještine. Kada dijete posmatra mrava kako nosi mrvice hrane ili osluškuje zvukove ptica, ono ne samo da razvija svoja osjetila, već uči i strpljenju, opažanju i zaključivanju, znači, vještinama koje su često zanemarene u školskom planu i programu. Boravak u prirodi omogućava djeci da povežu teoriju s praksom. Cvijet koji proučavaju u udžbeniku u stvarnosti im otkriva boje, teksture i mirise koje nijedan crtež ne može dočarati. Mali eksperimenti: mjerenje brzine rijeke, proučavanje oblika listova, pravljenje improvizovanih mostova…, čine učenje živim i nezaboravnim. Djeca tada nisu samo pasivni slušaoci, već aktivni istraživači. Za razliku od klasične učionice, gdje je prostor za kretanje, propitivanje i greške strogo ograničen, vanjski ambijent podstiče slobodu izražavanja i istraživački duh. Nažalost, suvremena škola još uvijek previše insistira na ocjenjivanju, normama i nastavnim planovima koji često ne prate stvarne potrebe djece. Učenje je prečesto svedeno na kvantitet informacija, a ne na njihovu kvalitetu i primjenu. Dok učitelji pokušavaju pratiti tempo, a učenici hvatati bilješke, gubi se ono najvažnije: smisao i svrha obrazovanja.
S druge strane, nastava u prirodi ne postavlja rokove, ne dijeli ocjene, ali nagrađuje iskustvom koje djeca pamte cijeli život. Osim akademskih koristi, priroda oblikuje i karakter. Djeca koja provode više vremena vani razvijaju samopouzdanje, socijalne vještine i sposobnost suradnje. Igre u grupi, zajednički zadaci i rješavanje problema u prirodnom okruženju uče ih komunikaciji, toleranciji i odgovornosti. Stres i napetost, koji se često nakupljaju u klasičnom školskom okruženju, zamjenjuju se osjećajem slobode i unutrašnjeg zadovoljstva. Zamislimo dijete koje, nakon lekcije iz biologije, sjedi pored rijeke i posmatra kako voda nosi lišće nizvodno. U tom trenutku ono ne uči samo teoriju, ono osjeća, posmatra, propituje i dolazi do vlastitih zaključaka. Upravo u tim trenucima stvara se trajna veza sa znanjem, koja često izostaje unutar zidova škole. Ipak, važno je naglasiti da škola pod otvorenim nebom nije potpuna zamjena za klasičnu nastavu, već nužan dodatak koji obogaćuje obrazovni proces. Ignorisanje ovakvih oblika nastave predstavlja propust sistema koji se i dalje oslanja na zastarjele metode i strukture, zanemarujući činjenicu da su djeca bića pokreta, emocija i iskustava.
Učenje van učionice nije luksuz. To je ulaganje u budućnost djece, njihovu sposobnost da razumiju, osjećaju i djeluju u svijetu koji se brzo mijenja. Obrazovanje ne bi smjelo biti puko usvajanje informacija, već avantura koja traje cijeli život. Znanje koje se doživi, osjeti i poveže s emocijama ostaje mnogo duže nego ono što se samo zapiše u svesku. Vrijeme je da redefinišemo pojam škole i napravimo iskorak ka obrazovanju koje uključuje i prirodu kao najstariju, najmudriju i najstrpljiviju učiteljicu koju imamo.
Da zaključimo: Znanje koje se osjeća i doživljava u prirodi ostaje u srcu djeteta mnogo duže nego što ga ikada mogu zabilježiti sveska, udžbenik, zidovi učionice.
