Razgovarao: Delvin Kovač

Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija (UN) jednoglasno je sinoć produžilo mandat vojnim snagama EU u BiH – EUFOR Althea do novembra iduće godine.

EUFOR ima mandat i za korištenje sile u slučaju da je “sigurno i stabilno okruženje ozbiljno ugroženo, a postojeće sigurnosne strukture budu u opasnosti da se raspadnu”.

Upriličena je i redovna debata tokom koje su ambasadori zapadnih zemalja iskritikovali secesionističku retoriku vlasti u Rs, ali i dali punu podršku visokom predstavniku Christianu Schmidtu.

Očekivano, Kina i Rusija ponovile su svoj dugogodišnji stav da Ured visokog predstavnika (OHR) treba odmah zatvoriti i prepustiti narodima u BiH da sami odlučuju o svojoj sudbini.

Obratio se i predsjedavajući Predsjedništva BiH Denis Bećirović, koji je, između ostalog, optužio vlasti Srbije da rade na aneksiji Rs, a kao “dokaz” za to naveo je deklaraciju donesenu na “svesrpskom saboru” u junu ove godine, koju je nazvao planskim dokumentom.

Također, visoki predstavnik Christian Schmidt podnio je svoj redovni polugodišnji izvještaj.

O sinoćnjem zasjedanju Vijeća sigurnosti UN-a, ali i porukama o Bosni i Hercegovini koje su se mogli čuti od samih debatanata, razgovarali smo s pravnim ekspertom Sifetom Kukuruzom.

Kako generalno komentarišete poruke koje su se sinoć mogle čuti u Vijeću sigurnosti UN-a u vezi sa našom zemljom?

Kukuruz: Općenito se može kazati da je riječ o “standardiziranim” stavovima koji ne predstavljaju nikakvu promjenu u dugogodišnjoj politici međunarodne zajednice prema BiH, a koja se do sada nije pokazala naročito korisnom za BiH. Zadržavanje političkog pristupa “starim problemima” koji se već pokazao neproduktivnim, najbolji je način da se ti problemi zadrže u životu.

Identičan politički pristup, uz očekivanje drugačijeg rezultata, općenito govoreći, predstavlja jednu od bitnih odlika političkog, kalkulantskog uma. Možda bi se ovakav odnos internacionalne zajednice prema BiH mogao usporediti s kalkulantskom filozofijom “drži vodu dok majstori odu”. A međunarodna zajednica se pokazala velikim majstorom kalkulacije kada je u pitanju država BiH.

Treba naglasiti da je takav pristup višestruko štetan po BiH, prvo jer predstavlja nastavak sterilne politike koja se do sada nije pokazala produktivnom i koja je u funkciji zadržavanja postojećeg stanja, a takvo stanje je za državu BiH štetno. Drugo, to ukazuje i na nedostatak stvarnog interesa ili nepostojanje volje da se stanje u BiH promijeni u smislu osnaživanja države BiH i poboljšanja funkcionalnosti njenih institucija.

U konačnici, takav pristup, sam po sebi, nameće dilemu da li je uopšte i cilj takve politike izgradnja stabilne i funkcionalne države BiH. Dakle, poruke koje su se mogle čuti na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a su potvrda kontinuiteta politike međunarodne zajednice BiH koja je državu BiH ponovo dovela u stanje realne egzistencijalne neizvjesnosti.

“Standardnim” zemljama puna su usta BiH, dok su druge “standardne” usmjerene protiv BiH i pokazuju svoju čvrstu podršku Rs. Šta Vam to govori?

Kukuruz: Naravno, radi se o ranije izgrađenim konceptualnim pristupima koji se na ovakvim zasjedanjima Vijeća sigurnosti UN-a samo blago retuširaju kako bi se moglo kazati da je riječ o novoj, a ne o ranije već održanoj sjednici Vijeća sigurnosti. Dakle, sadržaj i pristup isti, a metode i predstava za javnost prilagođeni trenutku i aktuelnim geopolitičkim okolnostima.

Politika je, po svojoj prirodi, kalkulacija interesima, a interesi velikih sila, kada je riječ o državi BiH i regionu, već su odranije poznati. Kada je u pitanju politika međunarodne zajednice prema BiH, možda bi korektnije bilo kazati da se radi o interesima velikih sila u regionu u koje je potrebno samo ukalkulisati i BiH.

Međunarodna zajednica nema svoju autentičnu, posebnu politiku za BiH, što su najbolje pokazali događaji u periodu 1992-1995. godina, a to potvrđuju i događaji od Daytona do danas. Ne treba zatvarati oči pred činjenicom da danas npr. visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Christian Schmidt o sudbini BiH i najvažnijim političko-pravnim procesima za građane BiH, češće razgovara, što javno, što tajno s liderima susjednih država nego sa političarima u BiH.

Takav pristup međunarodna zajednica je iskazivala i u periodu agresije, što opet znači da ponovo živimo okolnosti i vrijeme egzistencijalnih izazova za BiH. Ni tada, a ni danas, susjedne države i međunarodna zajednica nisu bile istinski posvećene interesima države BiH na način da se u praksi poštuje suverenitet, teritorijalni integritet, međunarodni subjektivitet i politička nezavisnost BiH.

U interesu vlastite budućnosti građani BiH bi trebali da prestanu gajiti iluzije kada je u pitanju odnos međunarodne zajednice prema BiH – on nikada nije bio, a niti je danas posvećen primarno njihovim interesima.

Jednom smo već svjedočili neuspjehu međunarodne politike koja nije željela da zaustavi skoro četverogodišnju agresiju na BiH i nije “odbranila” ono svoje “nikad više”. Koliko se uopšte danas može vjerovati međunarodnoj zajednici kao takvoj?

Kukuruz: Upravo kao što sam prethodno istaknuo, riječ je o licemjernom pristupu prema BiH. Često isticanje stava “nikada više”, uz svakodnevno demonstriranje prakse iz perioda 1992-1995. godina, najbolje pokazuje neiskrenost i licemjernost takve poruke. Građani BiH bi trebali prestati slušati riječi i vjerovati u obećanja raznih birokrata iz međunarodne zajednice i gledati šta oni ustvari rade, odnosno ne rade. A za BiH su uradili malo dobrog i puno lošeg.

Naravno, ne želim umanjiti zasluge međunarodne zajednice za zaustavljanje rata u BiH, ali se istovremeno ne može umanjiti odgovornost međunarodne zajednice za taj rat koji je bio dvostruka agresija i koji se odvijao uz blagoslov međunarodne zajednice. Činjenica da se radilo o agresiji, a da međunarodna zajednica nikada nije postavila pitanje odgovornosti za tu agresiju, jasno pokazuje da nije riječ o odnosu prema BiH koji je usklađen s međunarodnim pravom.

Da je ovakav stav utemeljen, potvrđuju i presude Međunarodnog suda za genocid, brojne presude Haškog tribunala za bivšu Jugoslaviju, ali i presude Evropskog suda za ljudska prava. Može li danas iko na racionalno prihvatljiv način objasniti činjenicu da najviše svjetske i evropske sudske instance presude da je svjetska i evropska politika prema BiH bila suprotna internacionalnom pravu, a da za tu politiku, koja je za posljedicu imala najstrašnije zločine, niko ne odgovara ili da te presude uopšte ne utječu na političko-pravno uređenje BiH.

Dakle, odnos međunarodne zajednice prema BiH je i više nego licemjeran i toga građani BiH moraju biti svjesni ili, preciznije kazano, sa time se moraju pomiriti.

Možda je i jedino vrijedno pomena sa sinoćnjeg zasjedanja produženje misije Althea u BiH…

Kukuruz: Naravno, svaka odluka koja onemogućava bilo koji oblik nasilja, a posebno oružani sukob koji bi ponovo doveo do ljudskih žrtava je dobrodošla. Međutim, kao i u svemu što je međunarodna zajednica činila i čini u BiH, i prema ovoj odluci nije moguće ne iskazati određenu skepsu.

Ne treba zaboraviti činjenicu da je na čelu snaga EUFOR-a osoba iz države (Mađarske, op.a.) čiji predsjednik, ali i ministar vanjskih poslova, ima izuzetno dobre, pa čak i prijateljske odnose s predsjednikom manjeg bosanskohercegovačkog entiteta koji otvoreno poziva na rušenje države BiH.

Možda je upravo ovakva odluka eklatantan primjer unutrašnje nedosljednosti politike međunarodne zajednice prema BiH, jer se na jednoj strani preduzimaju mjere kojima je navodni cilj zaštita interesa BiH, dok se na drugoj strani provode aktivnosti koje parališu, pa čak i potpuno neutrališu ovo javno iskazano opredjeljenje.

Dok radi na tome da spriječi izbijanje oružanog sukoba i otvoreni rat, međunarodna zajednica istovremeno otvara politički front na kojem se vodi politički rat i intenzivne političke borbe protiv države BiH. A na tom frontu značaj političkoj i drugoj logističkoj podršci antidržavnim snagama daju pojedine evropske države i njeni lideri.

Dakle, misija Althea je pozitivna odluka koju ozbiljno relativizira istovremeno dopuštanje odvijanja političkih procesa koji su u istoj, ako ne i u većoj mjeri, štetniji po stabilnost, opstanak i budućnost BiH kao suverene i funkcionalne države zasnovane na temeljnim demokratskim vrijednostima koje se prakticiraju u zrelim i stabilnim demokratijama. Moglo bi se kazati da međunarodna zajednica sprječava oružani sukob u BiH, ali da nije iskrena u navodnoj borbi protiv političkog rata koji se vodi protiv BiH.

Iz SAD-a najavljuju nove sankcije onima koji narušavaju Dejton. Mi u BiH dobro znamo da te sankcije uopšte ne djeluju u smislu provođenja Dejtona, a s druge strane znamo dobro i da je Dejton “luđačka košulja” koja u BiH onemogućava bilo kakav napredak i politički dogovor po bilo kakvim pitanjima…

Kukuruz: Opet bi se moglo kazati da je riječ o isprobanoj “mantri” koja se pokazala efikasnim instrumentom za održavanje postojećeg stanja koje je rezultat međunarodnim pravima zabranjene upotrebe sile. Dakle, riječ je o mantri kojom se kod građana BiH već skoro 30 godina održava u životu svijest da ne moraju u svoje ruke preuzeti odgovornost za sudbinu BiH, nego će odgovornost uvijek pokazati neko drugi.

Međutim, trebalo bi dobro promisliti o tome kakva je to i šta, u svojoj suštini, znači poruka sankcionisati one koji narušavaju Dejton?

Kada bi SAD i Evropa prema BiH imale konzistentnu politiku, koja svoje ishodište ima u vrijednostima, principima i načelima internacionalnog prava, onda bi upravo SAD i EU prve morale da “narušavaju” Dejton, jer Dejton je rezultat agresije i u određenoj mjeri uspješne odbrane od agresije, on je posljedica upotrebe sile koja je zabranjena međunarodnim pravom.

Dakle, Dejtonski sporazum nije nešto čime bi se međunarodna zajednica mogla i trebala ponositi i što bi trebala, kao što to čini, promovirati kao budući političko-pravni okvir za život građana i naroda u BiH. To se ne bi smjelo dešavati, makar nakon presuda Međunarodnog suda, Haškog tribunala i Evropskog suda za ljudska prava.

Nije dovoljno kazati da je Dejton samo “luđačka košulja”, on sve više postaje grobnica u kojoj se mogu pronaći svi međunarodni instrumenti za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i te tragove ne mogu prikriti brojne američke i evropske inicijative za navodnu reformu Ustava BiH koje se ustvari pokazuju sekundarnim i tercijarnim grobnicama sudskih presuda najviših svjetskih i evropskih instanci, kao i međunarodnih konvencija o ljudskim pravima i slobodama.

Onaj ko smatra da Dejton predstavlja temelj na kojem se može napraviti napredak i postići politički dogovor, mora uvažiti činjenicu da pravi dogovor sa “đavolom”, jer Dejton je “sigurna kuća” u kojoj su utočište našle i politike koje su negirale i primjenom oružane sile, otvoreno rušile BiH. Takvim politikama je upravo Dejton omogućio ne samo opstanak u životu, nego i oporavak, a događaji u BiH kojima svjedočimo od 1995. do danas pokazuju da su se takve snage, zahvaljujući Dejtonu uspjele oporaviti.

Zbog toga je Dejton nužno izvor stalnih strahova i nadanja, pri čemu strahovi, zbog nedosljedne politike međunarodne zajednice, opravdano postaju sve veći i realniji.

Kina i Rusija ponovile su svoj dugogodišnji stav da OHR treba odmah zatvoriti i prepustiti narodima u BiH da sami odlučuju o svojoj sudbini. Kakva bi već od sutra bila sudbina BiH bez OHR-a, da li bi se B, H i S komponente išta mogle dogovoriti?

Kukuruz: Ovakav stav bi se u njegovom prvom dijelu mogao podržati, da nije njegovog drugog, neizrečenog, odnosno skrivenog dijela. Dakle, ako će građani i narodi u BiH, bez uplitanja Srbije i Hrvatske, odlučivati o političko-pravnim procesima, onda OHR zaista treba zatvoriti. Ali, ako će se Srbiji i Hrvatskoj dati otvorena ili prešutna podrška da provode svoje politike u BiH, koje su u periodu 1992-1995. godina provodile oružanim sredstvima, onda se stav Rusije i Kine, naravno, ne može podržati.

Podsjetio bih da su u preambuli Ustava BiH građani i narodi BiH iskazali svoje opredjeljenje za “političku nezavisnost” BiH. Ova politička nezavisnost, nažalost, u praksi nikada nije ostvarena, a veliku zaslugu za to pripada upravo međunarodnoj zajednici.

Svima je jasno da politike HDZ-a BiH i politike Milorada Dodika, u svojoj suštini, predstavljaju politike Hrvatske i Srbije u BiH, i to one politike kojima je u periodu 1992-1995. godine rušena BiH.

Takav odnos susjednih država prema BiH upravo omogućava Dejton i to je nužno promijeniti. Kada građani i narodi u BiH budu u poziciji da samostalno kreiraju politiku države BiH, bez uplitanja susjednih država, onda će i prisustvo OHR-a biti nepotrebno.

Kako gledate na nastup visokog predstavnika Christiana Schmidta u Vijeću sigurnosti UN-a?

Kukuruz: Christian Schmidt je instituciju OHR-a ozbiljno kompromitovao. Štaviše, on se pokazuje ozbiljnom smetnjom za uspostavu države BiH kao evropske demokratske države. Njegov nastup u Vijeću sigurnosti UN-a je bio usmjeren na održavanje pažnje međunarodne zajednice na starim i dokazanim politikama i političarima kao remetilačkim faktorima u BiH, a to je Milorad Dodik i politika koju on provodi.

Međutim, njegov nastup istovremeno dokazuje jasnu namjeru da od očiju međunarodne javnosti sakrije destruktivnu politiku koju u BiH provodi Dragan Čović, a prema kojoj i on sam kao visoki predstavnik pokazuje ozbiljnu naklonjenost. Kritikujući Milorada Dodika i njegovu politiku, Christian Schmidt je ustvari amnestirao Dragana Čovića i destruktivnu politiku koju on provodi.

Kritikujući Milorada Dodika, kojemu je svojim nedjelovanjem, istovremeno prepustio u vlasništvo pola BiH, a štiteći Dragana Čovića, Christian Schmidt je pokazao da nije posvećen interesima BiH. Istovremeno, njegovo kritikovanje odluke Ustavnog suda BiH o državnoj imovini u Varešu dodatno potvrđuje stav da on služi interesima koji nisu kompatibilni s interesima države BiH.

Posebno je zabrinjavajuće njegovo prešućivanje aktuelnog procesa revizije presude u predmetu “Kovačević” i njegove uključenosti u ovaj proces, odnosno u osporavanje ili, preciznije kazano, rušenje prvostepene presude. Možda bi se komentar o Schmidtovom nastupu pred Vijećem sigurnosti UN-a mogao sažeti u konstataciju da BiH još uvijek treba OHR, ali da ovakvog visokog predstavnika ne treba.

Patria