Je li to nešto lično – sigurnost za sebe i porodicu? Ili nešto institucionalno – ustupci Republici srpskoj? Možda nešto još krupnije – konkretni koraci ka redefiniciji unutrašnjih odnosa u BiH?

Piše: Rasim Belko

Milorad Dodik je presuđen. Tačka. Jedina čista i neupitna činjenica u posljednjih nekoliko dana. Sve ostalo – komentari, očekivanja, reakcije, saopćenja, tumačenja – samo su dodatni slojevi magle iz koje se jedva nazire istina. A istina, koliko god bila zadovoljavajuća za nečije emocije, za državu može biti i otrov ako se ne razumije na vrijeme.

To je problem s ovim društvom – kad god presuda padne tamo gdje je malo ko vjerovao da hoće, Sarajevo brzo iz emocije pređe u samozavaravanje. Prvo oduševljenje, pa sentimentalna naracija o pravdi, i na kraju – potpuni zaborav da su u ovom prostoru pravne istine često bile proizvod političkih dogovora, a ne moralnih preokreta. E tako je i sada.

Sarajevo ne likuje, barem ne zvanično. Nema vatrometa, nema masovnog plesa, nema transparenata “pravda je stigla”. Ali ispod površine, u kafanama, na društvenim mrežama, političkim kuloarima i među “analitičarima” koji svaku presudu dočekuju kao vlastiti doktorat, titra suluda euforija. Samozadovoljstvo što je “konačno pao”. A upravo tu počinje sljepilo.

Jer samo neko ko nikada nije ozbiljno čitao političku historiju regiona može pomisliti da Milorad Dodik – politički bumbar koji dvadeset godina opstaje isključivo zahvaljujući ideji separatizma, izazivanju kriza i prkošenju svima redom – sada, eto, prihvata presudu i odlazi s političke scene praznih ruku. To ne misli ni sam sudija koji je potpisao presudu. Takvo što mogu zamisliti samo politički laici, propagandni papagaji i dobrovoljni taoci vlastite naivnosti.

Presuda je tu, da. Ali još je važnije ono što joj je prethodilo i ono što će uslijediti. Jer Dodik, kakav god bio, nije glup. A ni nemoćan. Pristao je da bude procesuiran, doveden ili dovezen do Suda BiH, pa osuđen – i sve to bez prevelikog otpora. Ne zato što je odlučio da se pokaje, nego zato što je prethodno dogovorio šta mu zauzvrat slijedi. To je bila trgovina, ne katarza.

Znakove toga vidimo već mjesecima, ali Sarajevo ne želi da ih vidi. Umjesto toga, zavarava se da je riječ o “slabosti”, “političkom kraju”, “međunarodnoj odlučnosti”. A pravo pitanje, koje ovdje niko ne postavlja jer su svi zauzeti proslavom, glasi: Šta je Dodik dobio zauzvrat?

Je li to nešto lično – sigurnost za sebe i porodicu? Ili nešto institucionalno – ustupci Republici srpskoj? Možda nešto još krupnije – konkretni koraci ka redefiniciji unutrašnjih odnosa u BiH?

Ako se pažljivo analizira njegova konferencija za medije od petka, jasno se vidi gdje presuda prestaje biti pravosudna, a postaje politički alat. Dodik je tamo najavio prekid saradnje s EU, napao evropske ambasade, najavio kraj evropskih integracija, pisma Washingtonu i Moskvi. Ali nije, ni slučajno, spomenuo Britance. One iste koje godinama optužuje za “specijalne operacije”, za “rušenje Rs”, za sve što mu padne na pamet. A evo nekoliko primjera da osvježimo pamćenje:

· 2022.: Britanske trupe naziva “špijunima” i “nelegalnim kolonijalistima”.

· 2024.: Otvoreno poručuje da je Britanska ambasada u Sarajevu “logistički centar za destabilizaciju”.

A sad – ništa. Muk. Niti jedna riječ. Niti jedan gest. Zar to nije sumnjivo? Kad Dodik ne spomene svog omiljenog demona, jasno je da iza toga stoji dogovor. Neko je napravio aranžman. Neko je stavio nešto na sto. A neko je zažmirio.

U međuvremenu, s one strane Drine, Aleksandar Vučić urla, prijeti, najavljuje “ozbiljne odgovore”, koristi svoje poznate operetske tehnike da zamagli pozornicu. Njegova histerija nije refleks slabosti, nego stari trik: podigni prašinu dok traje tranzicija. I Sarajevo, nažalost, opet pada na trik.

A stvarne posljedice tek dolaze. I to ne kao eksplicitne prijetnje, nego kroz procese koji se lahko upakuju u jezike “dijaloga”, “reforme”, “evropskih standarda”. Možda ćemo uskoro svjedočiti nevidljivom umrtvljivanju ustavnih institucija iznutra. Možda će državna imovina postati “resurs za kompromis”, a ne pravna osnova države. Možda će paralelne strukture, do sada ilegalne, dobiti novo ime – “funkcionalna rješenja”. Možda će međunarodna zajednica uvesti tiho povlačenje pod firmom “lokalnog vlasništva nad reformama”.

A Sarajevo? Sarajevo će i dalje slaviti presudu – ne shvatajući da mu pred očima nestaju upravo oni alati koji su tu presudu učinili mogućom.

Zato bi Sarajevo moralo prestati da se ponaša kao psiho-pacijent iz kojeg izviru nefiltrirane emocije i impulsivne reakcije i ono ih ispaljuje na X-u i drugim dostupnim mrežama. Prestani da balaviš nad mrvicama koje ti se bacaju s međunarodnog stola za kojim nisi u prilici da sjediš. Počni da misliš politički. Počni da sumnjaš. Počni da računaš.

Jer Milorad Dodik je presuđen – ali to ne znači da je poražen. A kada trgovac s presudom u džepu izađe iz sudnice, pitanje nije koliko je izgubio, nego šta je sve ponio sa sobom.

Patria