Žalosna je, zabrinjavajuća i poražavajuća činjenica da ni danas, nakon toliko vremena, većina građana Srbije nema spoznaju o tome da su se na tlu njihove zemlje u nedavnoj prošlosti nalazili logori za Bošnjake.

“Bošnjaci ‘sigurne zone’ UN-a Žepa u logorima u Srbiji 1995-1996.”, naziv je knjige autora prof. dr. Ermina Kuke, dr. sci. Almira Grabovice i dr. sci. Alme Hajrić-Čaušević.

Knjiga je objavljena 2024. godine u izdanju Univerziteta u Sarajevu – Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Urednik knjige je dr. sci. Amir Kliko, a recenzenti dr. sci. Zilha Mastalić Košuta i dr. sci. Muamer Džananović.

Djelo je nastalo kao rezultat provedenih teorijskih i empirijskih naučnih istraživanja u okviru naučnog projekta Instituta. Sastoji se od četiri međusobno povezana i koherentna dijela.

Prvi dio posvećen je metodologiji samog naučnog istraživanja, te sažetom elaboracijom uzroka i ciljeva agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Također, daju se osnovne napomene i odrednice vezane za logore, s međunarodnopravno prihvaćenim definicijama i određenjima.

Drugi dio posvećen je analizi logora, zatočeničkih objekata i zatvora za Bošnjake u Srbiji 1992. godine. U trećem dijelu je elaboracija pada “sigurne zone” UN-a Žepa, dok je poseban fokus na period nakon toga, odnosno na logore za Bošnjake oformljene 1995. godine, nakon okupacije Žepe.

Posebno je značajna iscrpna analiza dva najveća logora za Bošnjake 1995. godine, a to su logori “Šljivovica” i “Mitrovo Polje”. U ovom dijelu nalazi se i značajan broj izjava preživjelih logoraša ta dva logora. Posljednji, četvrti dio posvećen je analizi sudskih procesa.

Srpski agresor (JNA/VJ, MUP i brojne druge vojne formacije iz Srbije, potpomognuti sa VRs-om i MUP-om Rs) je na desetine, stotine i hiljade bošnjačkih civila, među kojima su bili i djeca, žene i starije osobe, samo zbog njihove nacionalne, etničke i vjerske pripadnosti, zatočio u brojne logore na teritoriji Bosne i Hercegovine koja je bila pod njihovom kontrolom.

Međutim, kako se navodi u knjizi, agresorima ni to nije bilo dovoljno, pa su neke od njih zatočili u brojnim koncentracionim logorima i mjestima nezakonitog zatočenja u susjednoj Srbiji.

Cjelovitija naučna istraživanja svih oblika zatočavanja Bošnjaka na prostoru Srbije pokazuju kako su ona imala zločinački karakter. Zato su naučna istraživanja nezakonitih privođenja Bošnjaka koje su došle pod kontrolu vlasti Srbije, i njihovo stavljanje u uvjete policijskog nadzora od strane države, od izuzetne važnosti za saznavanje svih aspekata vanjskih djelovanja na destrukciji bosanskohercegovačkog društva i države u periodu agresije.

Bošnjaci, žrtve logora i drugih zatočeničkih objekata, birani su na osnovu njihove nacionalne, etničke i vjerske pripadnosti. Jedino osobno obilježje koje je bilo prisutno u odluci da se muškarci zatoče u logore jeste bila njihova nesrpska nacionalnost, tj. samo zbog toga što su bili Muslimani. To je, ujedno, i jedini razlog za sve oblike zločina koji su u koncentracionim logorima i drugim mjestima nezakonitog zatočenja počinjeni nad Bošnjacima.

Veliki broj Bošnjaka je bio zatočen u logorima i zatočeničkim objektima širom Srbije, još 1992. godine, a posebno u razdoblju 1995-1996. godine (Batajnica, Sremska Mitrovica, Palić-Subotica, Šljivovica, Mitrovo Polje, Padinska Skela, Bolnica u Užicu,…).

Najveći broj logoraša bio je s područja enklava i “sigurnih zona” UN-a Žepa i Srebrenica. Oni su, nakon okupacije enklava od strane agresorske srpske vojske, prešli rijeku Drinu i predali se MUP-u Srbije. Nakon toga odvedeni su u logore Šljivovica, Mitrovo Polje i Padinska Skela. Većina lica u logorima i drugim zatočeničkim objektima u Srbiji bila je sa prostora istočne Bosne, zbog blizine granice sa Srbijom.

Osim pripadnika MUP-a Srbije, koji su hapsili i zatočavali Bošnjake, u tim radnjama su učestvovali i pripadnici drugih specijalnih jedinica iz Srbije koje su djelovale na ratištima širom Republike Bosne i Hercegovine.

Posebno je tu izražena uloga Službe državne bezbjednosti Srbije, koja je djelovala u okviru MUP-a Srbije. Tako je Služba državne bezbjednosti Srbije finansirala Srpsku dobrovoljačku gardu, vojnu formaciju poznatu i pod nazivom „Arkanovci“, kojom je rukovodio Željko Ražnatović Arkan.

Te činjenice je potvrdio Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove u Hagu, u presudi bivšim čelnicima obavještajne službe Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću. Dakle, iza tih formacija i zločina koje su one počinile nad Bošnjacima stajala je država, Savezna republika Jugoslavija.

To je još jedan u nizu jasnih i eklatantnih dokaza i pokazatelja učešća Srbije i Crne Gore (Savezne republike Jugoslavije) u agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu i počinjenju zločina, pretežno nad Bošnjacima.

Uvjeti u tim logorima i zatočeničkim objektima bili su krajnje nehumani, veoma teški, neljudski i izrazito okrutni. Policijsko osoblje zaduženo za upravljanje takvim objektima (pripadnici MUP-a Srbije) podvrglo je zatočenike konstantnom okrutnom i nehumanom postupanju, maltretiranju, premlaćivanju, mučenju, fizičkom i psihičkom zlostavljanju, ponižavanju, zastrašivanju, teroriziranju, kao i pljačkanju prilikom samog zarobljavanja.

Mnogi od njih su, usljed takvih postupanja, pretrpjeli teške fizičke povrede, psihička oštećenja, a jedan broj logoraša je preminuo.

Relevantni raspoloživi validni, vjerodostojni i autentični izvori saznanja i potpuno nepobitni dokazi, pribavljeni isključivo naučnim istraživanjem i uz korištenje naučne metodologije, potvrđuju da su nad Bošnjacima u logorima i zatočeničkim objektima u Srbiji, s namjerom izvršeni svi oblici zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava.

Na taj način su ispunjeni svi uvjeti koji se tiču materijalnog elementa genocida: svi akti genocida (actus reus), definirani u članu II (a-e) Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida. Svi zločini u logorima i drugim mjestima zatočenja u Srbiji izvršeni su s namjerom da se unište Bošnjaci, pripadnici nacionalne, etničke i vjerske grupe kao takve, što potvrđuje i dokazuje da je riječ o počinjenom zločinu genocida.

Iz brojne relevantne dokumentacione građe, originalnih izjava i svjedočenja, jasno je da su bošnjački logoraši, na teritoriji Srbije, bili izloženi teroru, prijetnjama, vrijeđanju, zastrašivanju, izgladnjivanju, zlostavljanju, teškim premlaćivanjima, ubistvima kao i drugim zločinima.

Torture i mučenja koje su prošli Bošnjaci zatočeni u logorima i zatočeničkim objektima širom Srbije nisu adekvatno presuđeni na sudskim instancama, već su, naprotiv, na koncu odbačeni kao zastarjeli predmeti.

Apelacioni sud u Beogradu je, presudom od 13. juna 2014. godine, utvrdio odgovornost Republike Srbije za pretrpljene duševne boli, najteže patnje koje pojedinac može pretrpjeti, za torturu i nečovječno postupanje nad logorašima iz Žepe: Enesom Bogilovićem i Mušanom Džebom, ali je Evropski sud za ljudska prava u Strazburu odbacio njihovu predstavku, proglasivši je neprihvatljivom, bez ikakvog dodatnog obrazloženja kako je i na koji način došao do takvog zaključka.

Žalosna je, zabrinjavajuća i poražavajuća činjenica da ni danas, nakon toliko vremena, većina građana Srbije nema spoznaju o tome da su se na tlu njihove zemlje u nedavnoj prošlosti nalazili logori za Bošnjake.

Budući šta su sve političke, intelektualne, crkvene i medijske strukture uradile na poricanju i falsificiranju historijskih činjenica iz prošlosti, sveopće neznanje je sasvim razumljivo.

U Batajnici, Sremskoj Mitrovici, Subotici, Šljivovici, Mitrovom Polju, Padinskoj Skeli, bolnici Užice i drugim logorima i zatočeničkim objektima, nema nikakvih obilježja ili simbola koji bi govorili i bili nijemi svjedoci onoga što se na tim mjestima događalo.

Patria vam u nastavku donosi jedan isječak iz knjige “Bošnjaci ‘sigurne zone’ UN-a Žepa u logorima u Srbiji 1995-1996.”, u kojem je navedeno svjedočenje logoraša Sulejmana Tihića, bivšeg predsjednika Stranke demokratske akcije (SDA), koji je nakon teške bolesti u 63. godini života preminuo u septembru 2014. godine.

Nekoliko zatočenika s područja Bosanskog Šamca je, nakon zatočeništva u više logora u Republici Bosni i Hercegovini, 3. maja 1992. godine iz kasarne JNA u Bijeljini prebačeno u Batajnicu. Naime, toga dana najmanje šest osoba uhapšenih u Bosanskom Šamcu prebačeno je iz Bijeljine u logor u Batajnicu, u Srbiji. Čak je jedan od njih (Nusret Hadžijusufović) osuđen i kažnjen, a da protiv njega nije ni vođen klasični sudski postupak.

Logoraš Sulejman Tihić je, u vrijeme zarobljavanja bio advokat i predsjednik Općinskog odbora SDA u Bosanskom Šamcu. Nakon što je početkom 1992. godine prošao kroz tri srpska logora u Bosni i Hercegovini, helikopterom je iz Bijeljine prebačen na vojni aerodrom u Batajnici.

U svom svjedočenju, Sulejman Tihić navodi: “od 3. maja do 27. maja smo bili zatvoreni na aerodromu Batajnica u jednome zdravstvenom zavodu, u podrumu dolje. Bili su neki mali prozori, ali su oni bili pokriveni dekama, tako da smo stalno bili u mraku. I tu je svaki dan bilo maltretiranje, udaranje, iživljavanje na svaki mogući način. Nije bilo vremena za spavanje, pogotovo nije bilo prilike ni za kakvu higijenu koja bi se odnosila na kupanje.

Svako jutro kada trebamo otići u toalet da se tamo umijemo, morali smo poljubiti sliku Draže Mihailovića i kazati dobro jutro, đenerale, pa tek onda ići u wc. Sva ta kretanja iz te sobe, preko hodnika do wc-a su praćena raznim udarcima. Jednog dana su došli u Batajnicu neki iz Vojske Rs i odveli su Grgu Zubaka, Antu Lukača, Franju Barukčića i još neke ljude i vratili su ih u Bosnu. Znači iz Rs njihova je policija, njihova vojska je mogla doći u Batajnicu i odvesti jedan broj logoraša.”

Odatle su, priča Tihić, vojnim vozilima prebačeni u logor u Sremskoj Mitrovici, gdje su bili zatočeni i Hrvati iz Vukovara.

“Po izlasku iz vozila odmah su pretučeni. Nakon toga uslijedila su i druga maltretiranja. Jedno 200 metara do te zgrade u kojoj se nalazio logor morali smo trčati kroz špalir gdje su nas tukli oni obični policajci iz KP doma Mitrovica, čak i zatvorenici. Ako padneš slučajno, zgaziše te. Morao si odmah da ustaneš i da trčiš dalje.

Kad smo došli u tu zgradu gdje je bio vojni logor, tu ima jedno 50 metara do samice, tu na svakom koraku su tukli. I onda pred samom samicom su te skinuli skroz golog. Mene su golog skinuli i onda tukli. Ja sam jedno šest, sedam puta padao u nesvijest. Čim dođem svijesti, onda me ponovo pođu tući. Tako su i sve druge. Takav je bio doček.

Ja ne znam kako se to uopće moglo preživjeti. I poslije toga svaki dan ujutro su nas tukli i naveče. I bilo je i između – kad su posebno nas izvodili i tukli.“

Ipak, najteža 24 sata bila su u putu od Sremske Mitrovice do Nemetina gdje je razmijenjen.

“Ja mislim da u fondu patnje jednoga čovjeka dovoljno je bilo preživjeti tu razmjenu, tih 24 sata koliko je trajala razmjena npr. kojeg logoraša iz Sremske Mitrovice u Nemetinu – šta su nam sve tim putem radili, koliko su nas tukli, ulazili seljani gdje se stajalo u tim selima, maltene svako te mogao svakog momenta ubiti, udariti, iživljavati se.“

S njima je bio i Izet Izetbegović. Logoraš Izetbegović, predratni direktor posavskih državnih preduzeća, prvi predsjednik SDA Bosanskog Šamca i bratić osnivača SDA Alije Izetbegovića, je bio „zatočen i ispitivan u Batajnici. Stavili su mu lisice na ruke i povez preko očiju i uveli ga u jednu prostoriju. Skinuli su mu lisice i povez i u tri navrata su ga ispitivali dvojica ili trojica muškaraca…

Rečeno mu je da je optužen za rušenje i učestvovanje u rušenju jugoslovenskog poretka. Postrojili su devet zatvorenika iz Bosanskog Šamca i Sulejman Tihić je morao da im pročita izrečene kazne. Nije mu obezbijeđen advokat i nije imao sredstava da se brani…