Zato, kada se krug konačno zatvori, pitanje neće biti hoće li svijet nešto učiniti. Pitanje će biti — hoće li Sarajevo ovaj put shvatiti da se vlastita sudbina ne povjerava drugima.

Piše: Rasim Belko @rasimbelko

Do jučer svi mi koji smo upozoravali na pogubnost zapadnjačke politike u balkanskom vihoru, a ponajviše politike geopolitičkog Šreka iz Washingtona, označeni smo radikalima koji bi Bosnu i Hercegovinu odveli Rusiji, Kini, Iranu…

Danas pak, oni koji su nam kačili epitete, pogođeni posttraumatskim simptomima teškog otrežnjenja i konačnog shvatanja raspada snage koju su gledali kroz ružičaste naočale, u panici i bunilu postavljaju pitanja o postojanju međunarodne zajednice i njenoj efektivnoj snazi spram vrtloga u našoj regiji.

Da smo kao društvo manje vremena provodili u zabludama, a više u traženju realpolitičkih rješenja, ne bismo došli u situaciju da nam nad sudbinom visi mač koji čeka da se krug zatvori. A zanimljivo je da bi krug otvoren u januaru 1998. godine vrlo vjerovatno mogao biti zatvoren u februaru 2025. godine.

Otvaranje su donijeli tenkovi i čelična demokratska snaga Billa Clintona, koji, nakon što njegova administracija nije uspjela uništiti Bosnu i Hercegovinu, odlučuje da joj u naslijeđe ostavi breme zvano Milorad Dodik. Otišao je Clinton, a poslije njega dolazili su i odlazili američki predsjednici, ali se pristup kontrolisanog haosa u Bosni i Hercegovini i kontinuiranog njenog urušavanja nastavio.

Clintonov proizvod, koji nam je nametnuo tenkovima, očito nije mogao biti zaustavljen osim nametanjem neke nove snage. A onda nam je Michael Murphy, kao sljedbenik i izvođač iste Clintonove politike, nametnuo Schmidta i njegove zakonike. Dodik, koji sada ima svoje i političke i mnoge druge tenkove, nije neko ko će se lako povinuti nametnutom nametatelju odluka. Krug će se zatvoriti na Sudu BiH, gdje će Milorad Dodik vjerovatno biti osuđen jer nije poštovao namete nametljivog Schmidta.

A onda će nam ponovo biti potrebni tenkovi. I ne, ovaj radikal nije zagovornik rata, ali ono što tenkovi donesu neće otići ako ga tenkovi i ne odnesu. Ni Dodik ni cijela bulumenta kadrovika koje je okupio oko sebe nema dilemu da popusti i ode bez borbe. A borba znači rat. I zna to iskusni Siniša Karan, koji najavljuje brisanje Bosne i Hercegovine. Zna to i Radovan Višković, koji nam daje 4-5 dana da spasimo Bosnu i Hercegovinu. Znaju to Vučić i Vučević, koji nam (ne)prijateljski šalju poruku da razmislimo hoćemo li osuditi Dodika, jer su oni, eto, zabrinuti šta bi mogle biti posljedice.

A Sarajevo? E, tamo je stanje redovno. I danas odzvanja ona iz ranih devedesetih: “Ma neće ba rat, neće svijet dat’.” Jer Sarajevo je naprosto na takvoj geografskoj poziciji da zbog mješavine sunca i smoga sve gleda kroz ljubičaste dugine naočale. U takvom pristupu i pogledu Sarajevo još nije u stanju vidjeti da se svijet u koji polaže nade raspao i da je pitanje kada i hoće li ga neko opet uspjeti sastaviti.

I dok Sarajevo spava u zabludi da će međunarodna zajednica opet stati između njega i novih tenkova, realnost neumoljivo kuca na vrata. Svijet koji je krojio sudbinu Balkana sada je tek sjena nekadašnje moći. Amerika, rastrzana vlastitim unutrašnjim podjelama i globalnim izazovima, više nije u stanju održati savezništvo koje je čini prvim svjetskim policajcem. Evropa, zarobljena u vlastitim krizama i sukobljena s Amerikom, samo nemoćno posmatra rastuće plamenove na svojim rubovima.

A Dodik? On zna da je trenutak na njegovoj strani. Zna da je međunarodna zajednica danas slabija nego ikad i da je njen uticaj sveden na jalove izjave i prijetnje bez pokrića. Zna i da Vučić neće okrenuti leđa svom „strateškom partneru“, jer iza kulisa Beograd odavno igra dvostruku igru — prema Zapadu licemjerna diplomatija, prema Balkanu stara ambicija „srpskog sveta“.

I dok Sarajevo gleda prema Briselu i Washingtonu, pitajući se gdje su nestali svi oni što su nekad obećavali mir i blagostanje, Dodik sprema posljednje poteze. On zna da, ako Schmidt uspije da ga sruši, RS gubi ključnog igrača u borbi za secesiju. Zato Dodik neće stati — jer za njega povlačenje znači političku smrt. A kada političar koji je izgradio karijeru na prijetnjama i ucjenama dođe pred zid, iza njega ostaju samo pepeo i dim.

No, problem je što u tom pepelu neće gorjeti samo njegova politika. Gorjet će i iluzije Sarajeva. Gorjet će i nade onih koji su vjerovali da će se historija ovaj put zaustaviti pred granicama razuma. Ali historija ne poznaje razum — ona poznaje samo volju onih koji su spremni da je kroje. A na Balkanu, oni s najopasnijim ambicijama uvijek su bili najspremniji krojiti historiju prolijevanjem krvi.

Zato, kada se krug konačno zatvori, pitanje neće biti hoće li svijet nešto učiniti. Pitanje će biti — hoće li Sarajevo ovaj put shvatiti da se vlastita sudbina ne povjerava drugima.

A moramo shvatiti da smo ostali sami u vihoru koji smo dijelom naslijedili, a dijelom sami stvorili, i jedino što možemo je skinuti naočale — ružičaste, ljubičaste, bilo kakve — i suočiti se s realnošću. Jer na Balkanu krugovi nikad ne miruju, a historija nas uči da se zatvaraju krvlju, nikad papirom.

Patria