ILI: Poslanici i delegati svih naših skupština odavno su ukopani u neradu, za koji iz naših džepova uzimaju redovne mjesečne naknade, čak i onda kada, kao Dom naroda Parlamenta BiH, ne rade sedam mjeseci
Baš kao da je to neki osobit uspjeh i dostignuće, a ne dokaz trajnog slučaja nerada, početkom prošle sedmice je “urbi et orbi” Dragan Čović, njegov čelnik, javio da će se, najzad, odblokirati rad Doma naroda Parlamenta Bosne i Hercegovine i sedmomjesečni zastoj zbog Zakona o Ustavnom sudu BiH. Kulminacija je to još jedne političke igranke: HDZBiH je odlučio da bude protiv spornog zakonskog teksta i da podrži Klub Bošnjaka, pa je SDS-ov Želimir Nešković, koji ga je u martu ponudio, odlučio da zakon povuče. Zadobivši izgled nove lakrdije, slika Doma naroda je dostigla tačku vrijednu pažljivog izučavanja u političkoj, ali i psihološkoj nauci – nastaviće se 14. redovna, a održana je šesta hitna sjednica, na kojoj se svečano obavezao Nenad Vuković iz PDP-a, novi delegat u Klubu Srba, umjesto SNSD-ove Snežane Novaković.
Onaj ko se posebno potrudi, možda uspije uhvatiti glavu i rep ove igranke. Svi ostali, međutim, ostaju bez teksta, ali ne i iznenađeni onim na šta odavno liče naši parlamenti. I to sa vrlo rijetkim izuzecima – od državnog do posljednjeg kantonalnog. Ko ne vjeruje, neka za ilustraciju vidi na šta je, sredinom prošle sedmice, ličila sjednica Skupštine Kantona Sarajevo, održana nakon tri mjeseca nerada, na kojoj je, usred oktobra 2024, na redu bila i rasprava o izvršenju budžeta za 2022. godinu(?!).
Skoro tri postdejtonske decenije živimo i trpimo beskrajno iščašene varijante skupštinskog javašluka, praznog hoda, neefikasnosti, dakle, neizvršavanja osnovnog posla, za koji poslanici i delegati – čiji smo, ne zaboravimo, poslodavci mi, građani ove zemlje – redovno uzimaju razne mjesečne naknade, od čijeg iznosa mnogim od nas pamet stane. Samo naoko se činilo da je to bila sporedna tema tokom minule septembarske predizborne kampanje. Ni tada poslanici i delegati nisu radili svoj posao, već su bili angažovani u agitovanju za svoje stranke. Ali, čim prođoše izbori, vratili su se na “fabričke postavke” i u svoje regularno stanje.
Dovoljno je poslije izbora bilo samo ovlaš listati novine i krajičkom uha čuti osnovni sadržaj informativnih radio i TV programa (plus portali, posebno oni sa neskrivenom naciopolitičkom zagađenošću), pa dokučiti to u koliko dubokom smo kriznom glibu, čiji kraj – uz potpuni zastoj na evropskom putu – nikako da se bar nasluti. Uz svježi berlinski pečat na nedavnom briselskom šamaru Bosni i Hercegovini – zato što smo jedina od šest zapadnobalkanskih zemalja koja je podbacila sa Planom rasta, pa smo tisnuti ustranu – obilježavanje 10. godišnjice Berlinskog procesa bilo je novo blamiranje i ove zemlje i njene vlasti. Najava predstojećeg (od 23. do 26. oktobra) izleta predsjednice Evropske komisije Ursule von der Leyen na Zapadni Balkan podebljaće tu sliku, a možda bude i novi šamar.
U međuvremenu, paralelno s čekanjem konačnih izbornih rezultata, uzduž i poprijeko se preorava naša politička njiva. Nema uočljivijih znakova spremnosti za to da, na margini tog čekanja, skupštine svih nivoa uskoro ožive. Naslućuje se da bi Predstavnički dom Parlamenta BiH mogao da se sjeti da počne raditi i usvajati zakone (ako ih Vijeće ministara konačno dostavi), Predstavnički dom Parlamenta Federacije je za danas i sutra najavio sjednicu, ali bez rebalansa budžeta, koji penzioneri čekaju k’o ozeb’o sunce, dok su kantoni opsjednuti raspletom lokalnih računa, pa se, nakon cjeloljetnog “spavanja”, možda poslije dese i sjednice parlamenata.
Takvih kakvi smo – jednima nejasni, a drugima razlog za brigu – sjete nas se i na daljim i na bližim adresama. Tako je Mark Rutte, novi generalni sekretar NATO-a, na briselskom sastanku ministara odbrane članica Alijanse, primijetio da je “situacija na Zapadnom Balkanu i dalje zabrinjavajuća, sa secesionističkim prijetnjama u BiH”. Predsjednik Bugarske Rumen Radev, tokom dvodnevne zvanične posjete našoj zemlji, imao je potrebu da kaže da “BiH mora savladati razlike ako želi u EU”. Nije nam time otkrio toplu vodu, ali jeste ponovio podršku, koju od njegove zemlje možemo očekivati samo ako tome i sami doprinesemo.
Teško da u rubriku “sami doprinesemo” spada ono što se – u pauzama između ročišta u Sudu BiH – zakopiti u Dodikovoj glavi i planovima. Najnoviji šlager je BRICS, samit grupacije zemalja (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južnoafrička Republika) koje su antipod Zapadu, a koji je ukrašen i Dodikovim prisustvom na skupu u ruskom Kazanju. Ovdje, kod kuće, na meti su “nestašni” SNSD-ovi igrači, kojima se sprema vaspitna zamjena 11 izabranih odbornika u banjalučkoj Gradskoj skupštini poslušnim i odanim.
U toj trajnoj slici, dok je optimizam sve bliži apsolutnoj nuli, iluzija je od parlamenata, od državnog naniže, očekivati da budu išta drugo do vjeran odraz ukupne društvene i političke panorame – pretvaranja javašluka i nerada u normalnost s četvorogodišnjim rokom trajanja. O drukčijoj slici se, nažalost, ne može govoriti. Ni u okrilju demokratske bajke o tome da bi to na idućim izborima moglo biti kažnjeno. U takvu bajku odavno ne vjeruju ni djeca. Ni mala, ni velika.
