ILI: Uz to što je probijen i još će se probijati rok za izbor pregovarača sa EU, guši nas nova porcija naciopatskih kaprica i inata, koja prijeti da u bezumlju utopi i ovaj uslov za deblokadu hoda ka Evropskoj uniji

Teško da iko racionalan ima odgovor na pitanje šta se to dešava u moždanim vijugama onih koji su, u huji zbog gužvanja procedure izbora našeg pregovarača sa Evropskom unijom, zaprijetili da će, ako ne bude po njihovom, Republika Srpska odrediti svog pregovarača(?!). Ili su zalutali u vrijeme i prostor, s pratećim mentalnim sunovratom, ili ih, pak, niko nije obavijestio o tome da pregovarača ima isključivo država, što RS nije, niti će ikada biti. A da se i ne govori o zblanutosti briselskih kuloara, koji su se, kad su došli sebi od zatečenosti, sigurno pitali s kim bi to, o čemu i sa kojih pozicija pregovarao RS-ov “pregovarač”.

Nakon probijanja roka za izbor pregovarača (10. novembar), ovaj uvod je nužan refleks na ono što je prošle sedmice bilo mučno mrcvarenje – parlamentarno, stranačko, medijsko – u mrtvoj trci oko “hvatanja” pregovarača i njegova dva zamjenika za aktivnosti na našem približavanju Evropi. Kao naručena, ova rašomonijada se, makar samo uslovno, može nazvati korisnom, jer je prilika za to da se pokažu prava lica i, još više, naličja onih od kojih zavisimo, čiji smo taoci i s kojima nam je – što je sad valjda jasno i posljednjem optimisti – zelena grana svakog dana sve dalja. Sve je počelo podmetanjem dileme o tome da li je izbor pregovarača nadležnost Predsjedništva BiH, državnog Parlamenta ili Vijeća ministara. Kada je Predstavnički dom Parlamenta BiH odlučio da je to njegov posao, krenula je bura. I ono što nazvah razaznavanjem lica i naličja – personalnog, stranačkog, političkog, interesnog, nacionalnog…

Nema ničeg zagonetnog u tome što šefica Vijeća ministara Borjana Krišto, u svojstvu smjernog vojnika HDZ-a, insistira na tome da je to zadatak državne vlade. Mulj naciopatske pozadine u tome ne vidi samo onaj ko se pravi slijep: u Vijeću ministara HDZ ima četiri glasa (tri redovna i onaj zamjenika ministra sigurnosti), pa bi, uz dva SNSD-ova udarnika u likovima Staše Košarca i Srđana Amidžića, odluka bila jedino u skladu sa bratskim paktom HDZ-a i SNSD-a.

Istovremeno, tajna nije ni to zašto se iz RS-a požurilo sa zahtjevom Ustravnom sudu BiH i traženjem da on o tome presudi. To je posve u skladu sa ostrašćenom tvrdnjom SNSD-ove Sanje Vulić da je odluka Predstavničkog doma protivustavna – pri čemu nam ne reče gdje to u Ustavu piše i kako je to eksplicitno određeno, kad se zna da bi odluka o pregovaraču na Predsjedništvu zapela kod Željke Cvijanović, a u Domu naroda Parlamenta BiH bila skrojena po mustri opake ljubavi HDZ-a i SNSD-a.

Dok se naša raskopana politička scena – obojena betoniranjem blokade državnog Doma naroda, dodatnim širenjem fašističke, ne samo šovinističke skandaloznosti Dodikove predizborne histerije, najavom novih finansijskih afera u RS-u i korupcijskih u Federaciji, otkrivanjem sramnih slučajeva porodičnog nasilja i pedofilskih monstruma – ni slučajno ne smiruje, glavna tema je pregovarač. Onaj ko još ne vidi zašto je to tako, morao bi se hitro zamisliti – i nad sobom i nad svojim (ne)razumijevanjem namjera onih koji bi da od ove zemlje načine tamni vilajet. Na to naročito upućuje bizarna igra s imenima, kandidovanim iz nekih stranačkih – ne i državnih – adresa. Normalan um mora biti zaluđen činjenicom da su ta imena – ako su? – pristala da se njihova upotreba svodi na sitan pijačarsko-politički šićar, svojstven seoskim šibicarima, ali nikako ozbiljnoj državnoj vlasti i njenim aktivnostima.

Ne znam, jer to javnosti nije dostupno, kako je Igor Crnadak, naš bivši ministar vanjskih poslova – i pored privida tajnosti u vezi s imenima – pristao da mu ime dođe u opticaj. Isto važi i za državnog PDP-ovog poslanika Branislava Borenovića, za bivšeg ambasadora BiH u Velikoj Britaniji Branka Neškovića, za Lejlu Hasanović, koja je prijedlog Naše stranke, i Lejlu Ramić-Mesihović, kao prijedlog SDP-a.

Na granici je dobrog ukusa, jer je u pozadini prizemna politička igranka, to da se manipuliše ovim imenima, a da nemamo odgovor na ključno pitanje – s koliko razuma, političke racionalnosti i, konačno, zdrave pameti se uopšte prišlo ovom problemu. Ili se, ipak, radi o još jednom pokušaju lova u mutnom i zamagljivanju osnovne činjenice – da su pregovarač i njegovi zamjenici predstavnici i zastupnici interesa države Bosne i Hercegovine, a ne nacionalnog, entitetskog, stranačkog ili, možda, nekog (nečijeg) podzemnog interesa, kako, izgleda, misle oni koji – na tragu upornosti predsjedavajuće Vijeća ministara, kojoj kao da nije poznato da ona podnosi račun državnom Predstavničkom domu, a ne obratno – u cijeloj ovoj frtutmi žele uloviti sve drugo, samo ne evropski profil i budućnost ove zemlje?

Za šta, nažalost, nije potrebno ništa više od onoga na šta smo navikli i za što nas decenijama dresiraju – da naciopatsko neumlje, manjak pameti i političkog razuma budu jači od onoga što je potrebno svima nama i, u konačnici, našem evropskom sutra. Jednog lijepog dana.

oslobodjenje.ba/ ilustracija: Benjamin Krnić