ILI: Odluka Vlade Federacije o tome da se penzionerima udijeli po 100 i po 50 KM, umjesto obećanih duplo većih iznosa, može se nazvati sadakom, ali je tačnije da je to znak odavno bezdušnog odnosa vlasti prema njima
Niko danas ne može znati koliko nas, penzionera će doživjeti jesen 2026. godine i opšte izbore u Bosni i Hercegovini. Ali, zato ima onih koji već tvrde da – kad bi izbori bili iduće nedjelje – ova federalna vlast ni u najružičastijim snovima ne bi smjela računati na glasove mnogih penzionera. Niti se tome može nadati za dvije godine ako dočeka kraj mandata i ako nastavi s ovako bezdušnim odnosom prema najstarijem dijelu svojih podanika. Ovo se, posljednjih dana, dodatno učvršćuje uz vijest o tome da su u petak poštari, a juče banke počele dijeliti milostinju od po 100 KM penzionerima sa zajamčenim i po 50 KM za penzionere koji primaju između takve i penzije od 1.000 KM.
Predugo traje sapunica s opravdanim traženjem penzionera, s jedne, i izvrdavanjem federalne vlasti, s druge strane, da im iskaže konvertibilno razumijevanje i podršku njihovom sve težem, često očajnom socijalnom položaju. Drastična je, pri tome, razlika između onoga što je bilo – kako se činilo – nadohvat ruke u predizbornom vremenu, u odnosu na ono što imamo poslije izbora. Obećanih, tvrdilo se sigurnih – iako i tada sličnih milostinji – po 200 KM za one koji primaju penzije do 1.000 i po 100 KM onima koji imaju “sreću” da dobijaju više od 1.000 KM, preko noći je isparilo. Nada da Predstavnički dom Parlamenta Federacije (sjednica zakazana za 27. novembar) usvoji rebalans federalnog budžeta i stvori prostor za tu operaciju, na staklenim je nogama. Kao i očekivanje hitnih izmjena Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, koje bi omogućile vanredno povećanje penzija. Umjesto toga, Vlada je “samarićanski” odlučila da odnekud iščačka 37 velikih miliona KM i da to pretvori u svoju bruku, kojom će, k’o biva, umanjiti penzionersku muku. Pa još birokratski zaprijetila da će svi oni koji krivotvore pravo na pomoć, morati vratiti pare u budžet(?!).
U svemu ovome se lako iščitava poslovična, stalna i na empatiju hronično otporna nebriga i ove vlasti prema penzionerima i nemoći, nerijetko i potpunom bezizlazu velikog broja njih. Uz već profanisanu istinu o tome da su penzioneri, dokazano najodgovorniji i najsigurniji dio glasačkog tijela, potreban i koristan samo uz izbore, poslije kojih se “baca k’o šteta niz vodu”, sada imamo i novi čin ove višedecenijske prizemne predstave: neko je “mudro” smislio da penzionerima ponudi mrvice, ne bi li ih nakratko zadovoljio, a uz podatak da je ona famozna sindikalna potroščaka mjesečena korpa već preskočila iznos od 3.000 KM, to bi trebalo shvatiti – ni manje, ni više – kao brigu i razumijevanje.
Reakcije na potez Vlade Federacije, logično, nisu ni nalik takvom razumijevanju. Uz osjećaj nepotrebnosti, nevažnosti i suvišnosti (smetnje?), bar do idućih izbora, penzioneri sada, na jednoj strani, apeluju na svoja udruženja da se odmah reaguje, i to nikako pomirljivo i jalovo, a na drugoj da se napokon krene i u oštrije aktivnosti, pa i one koje se od njih – i fizički i zdravstveno s ograničenim mogućnostima – ne očekuju, ali nipošto ne smiju izostati. Paralelno s tim, ne bi bilo loše da se otvorenije, konkretno i argumentovano na pravom mjestu – u Parlamentu Federacije, najprije – kaže ono što, uz još neke funkcionere penzionerskih udruženja, čelnik penzionera Tuzlanskog kantona Haso Halilović sažima u žučan, adrenalinski usijan rafal pitanja:
– Kako to da se odjednom nađe 37 miliona za ovu jednokratnu pomoć? Da li to znači da se odustaje od obećanja da se rebalansom budžeta Federacije učini nešto ozbiljnije? I da li se odustaje od ispunjavanja našeg zahtjeva za izmjenama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju? Ili će se sve opet svesti na to da čekamo mart 2025. i stvaranje uslova za redovno usklađivanje penzija?
Na ova Halilovićeva pitanja nema odgovora, niti ih treba očekivati. Ali, trebalo bi očekivati reakciju Saveza penzionera u Federaciji, koji je dosad vjerovao Vladi i računao na njenu ozbiljnost u ispunjavanju dogovorenog, pa sve konačno pretvoriti u energičniju akciju. Ne mora to značiti proteste, koji malo toga donose, jer penzioneri, i kad se masovno okupe, nisu prijetnja i opasnost, pa ih se vlast ne boji. Biće dovoljno ustalasati javni prostor i postavljanje pomenutih i drugih pitanja, posebno ključnog: ima li u vlasti onih koji će uskoro u penziju i imaju li ljudi u vlasti nekog penzionera u porodici, u komšiluku, među prijateljima, koje takođe izigravaju, i mogu li im pogledati u oči i zapitati ih žive li ili životare. Kad bi se to uradilo, likovi poput federalnog premijera Nermina Nikšića, federalnog ministra finansija Tonija Kraljevića i ministra rada i socijalne politike Adnana Delića ne bi onako nemušto, zamuckujući i u fraze umotavajući objašnjenja, pred novinarima neuvjerljivo i blijedo pravdali sadaku, koja se ovih dana udjeljuje penzionerima u Federaciji.
