Nisam ni slučajno među onima koji su jedva čekali sarajevski susret lidera partnera u našoj državnoj vlasti (utorak, 5. novembar) da bi zaključili kako je malo reći da to društvo liči na rogove u vreći, jer se i najdobrohotniji smrtnik mogao uvjeriti u to da nam je, nastave li ovako naopako, jedino izvjesna – mrka kapa… Ako im je trebalo tri sata za zaključak da im je hladno, da prekinu sastanak i najave održavanje novog (Dodik promrzlim novinarima: “Nermin je sve rekao”) – obećali ga za ovu sedmicu – onda je saglasnost u vezi sa samo ta dva pitanja, u najmanju ruku znak neozbiljnosti, neodgovornosti i dokaz nedoraslosti poslu koji im je obaveza.

Već gotovo epske razmjere ima fijasko takvih razgovora – i bivših, a vjerovatno i novih. Opoziciona, osobito SDA-ova, verbalna paljba po državnoj vlasti, koja je sasvim očekivana uz tvrdnje o popustljivosti i inferiornosti trojke prema SNSD-u i HDZ-u, dobacila je do tvrdnje o tome da partneri pripadaju različitim svjetovima. Što je korak do tačke o odvojenosti tih svjetova od svijeta u kojem se odvija naš svagdašnji, mučan, tegoban, sve skuplji život. Njegovi opori i surovi biljezi, kao plodovi dobro utvrđenih etnonacionalnih šančeva, otpornih na popuštanje i kompromise, mogli bi nestati jedino nekim čudom. Ali, ta “biljka” u nas ne uspijeva.

Može se ovo učiniti novinarskim utapanjem u pesimizam i beznađe, dok se taj utisak ne zaokruži drugom stranom te teme. Ona je ne manje važna i ne manje vidljiva u bogatoj ponudi povoda i motiva za pitanja, koja bi trebalo postaviti akterima ove priče, a kojih nema. Pogotovo ne u sedmici, u kojoj smo bili okupirani američkim predsjedničkim izborima i – držim posve neosnovano – važnijim smatrali Trumpov povratak u Bijelu kuću od onoga što radi naša vlast, sve sumornijom i otužnijom čineći sliku bosanskohercegovačkih prilika. Pa sve to, nakon trosatne predstave u sali Vijeća ministara, pred novinarima upakuju u isprazne, vašarski duhovite i nazor opuštene izjave i neuspjelo cijeđenje tragova optimizma.

Pošto su saopštili da im je bilo hladno – a za otkrivanje tog podatka trebalo im je skoro tri sata – pohvalili su se još jednim pitanjem o kojem su se saglasili: da se ubrzo ponovo sastanu. Pri tome, Nermin Nikšić, nastupivši u ime trojke, uvjerava u postojanje dobre atmosfere za razgovor, Milorad Dodik će – uz opasku “Ništa, brate, nismo dogovorili” – “šeretski” kazati “Ja nisam odavde”, pa nije odgovoran za hladnoću, da bi Dragan Čović, čiji karikaturalni optimizam je ovog puta bio u drugom planu (za sutra je najavio sjednicu Vijeća ministara i Doma naroda Parlamenta BiH, koji bi trebalo da otkoče blokadu), otišao u tačku informacijom da “već godinu ovdje nema klime i grijanja, što dovoljno govori o ovoj vlasti” (?!), kao da on već decenijama nije u vrhu te vlasti i kao da je za to kriva neka druga vlast, možda ona u Papui Novoj Gvineji!

Dok se ova opereta, u stalno novim reprizama, nesmetano odvija, vozovi prolaze, obaveze iz evropske domaće zadaće stoje, a antologijske suprotnosti, razlike, inati i drsko primitivna tvrdoglavost puštaju sve dublje korijene. Važi to i za ono za šta se plitkoumno mislilo da će stati kad na red dođe finalizacija pregovaračkih priprema. Na bezočno naciopatski način, nastavlja se prazna priča o evropskoj budućnosti, uz istodobni flert s Moskvom i namigivanje BRIKS-u i destruktivno istrajavanje na matrici “mi” i “oni” (Dodik: “Ako oni blokiraju nešto naše, mi ćemo blokirati nešto njihovo!”). Na čekanju su, iako bi – da je pameti i volje – mogle biti nadohvat ruke evropske pare, jer se bježi od inventure spornih pitanja: popunjavanje Ustavnog suda i “ukidanje” stranih sudija, izbor direktora SIPA, nekoliko ključnih zakona, usklađivanje viznog režima, ukidanje entitetskog veta u državnoj pomoći, državna imovina, a sada još i izbor glavnog pregovarača sa Unijom… Nema najvažnijeg uslova za to: da na prvom mjestu bude budućnost ove zemlje i njenih ljudi i da se pravim imenom (i prezimenom) nazove ono (oni) koji nam sve ovo (o glavi) rade, a što – nekima osokoljenim, a nekima upozorenim ishodom lokalnih izbora – prijeti novim razlikama, blokadama i kočenjem.

Pa nas iznenadi, jer se nijedan pasjaluk ne može unedogled kriti, podatak o tome da je zaleđeno skoro 900 miliona KM od akciza za gorivo, pošto se neke usijane glave ne mogu dogovoriti o raspodjeli. Ili to da se Upravni odbor Uprave za indirektno oporezivanje nije sastao od 9. februara ove godine, zato što državni ministar finansija Srđan Amidžić ne saziva sjednicu za izmjenu koeficijenata za podjelu para, a dok se to ne uradi, Republika Srpska je, tvrde dobro informisani, inkasirala 370 miliona KM više nego što joj pripada. Otela ih je Federaciji, drukčije rečeno.