ILI: Posjeta premijera Kosova Sarajevu novi je jeftin izgovor rušilaca ove zemlje za još jednu hajku i histeričnu dreku o njenoj nemogućnosti i za kakav opstanak, a kamoli evropski napredak

Čim je najavljena, na poziv Asocijacije nezavisnih intelektualaca Krug 99 u Sarajevu, posjeta premijera Kosova Albina Kurtija je obećavala reakciju ili, preciznije rečeno, upotrebu kao povod za to da se dežurni protivnici ove zemlje – i u njenim okvirima i u komšiluku – kao zapete puške obruše na “političko Sarajevo”, na neke državne institucije i, naročito, na zvaničnike vlasti, koji su kosovskog zvaničnika namjeravali primiti i primili ga. Uzaman su bili pokušaji objašnjavanja uslova i konteksta ove posjete, posebno u sjenci podatka o tome da se neće razgovarati o eventualnom priznavanju Kosova, koje je ovdje nemoguća misija još od njegovog sticanja nezavisnosti. Sve to je bilo u drugom planu, sporno je da se neko uopšte usudio ugostiti zvaničnika sa te adrese, a da – kako zapjenušano prijeti RS-premijer Radovan Višković – “nas nije pitao”(?!).

Kada u našem javnom prostoru ne bi bilo baš toliko naivnosti i plitkoumnosti i kada bi u našoj politici i vlasti stanovali razum i racionalnost, ovo ne bi bila važna tema, niti bi se u vezi s njom uopšte dizala prašina. Ali, pošto razum i racionalnost, a nerijetko i pamet, ostaju pred vratima nekih kabineta i organa vlasti, gužva oko Kurtijeve posjete je morala ispasti patološki histerično i uobičajeno nacionalistički sirovo pretvorena u događaj dana i u novi povod za zatezanje ionako nikakvih odnosa u vlasti. Pa su zaredale izjave i reakcije koje ne samo da, kao i obično, nemaju veze sa zdravim umom već ni sa logikom i nekim bivšim zbivanjima, u vezi s kojima sjećanje još nije iščililo, ni zavladao zaborav. O tome, recimo, da je 2019. Dodik “sa zadovoljstvom” u BiH pozvao tadašnjeg predsjednika Kosova Hashima Thacija, a i da je Kurti trebao doći na skandalozno propali samit u Neumu, kada to nikome nije smetalo.

Kao i u nekim ranijim prilikama, očas je krenula sumanuta trka u tome ko će prije, žešće, glasnije i prizemnije izraziti svoj nacionalpatriotski stav o Kurtiju u Sarajevu. Riječ je, naravno, o špic-igračima iz Republike Srpske, onim u državnim organima i onim koji su se oglasili iz RS-a. Ne birajući riječi, jer bi to moglo biti shvaćeno kao slabost, zavapili su uobičajenim redom: državni ministar Staša Košarac ponavlja to da je Kosovo Srbija, pa “ovakvi podli potezi sarajevskih mešetara proizvode regionalnu nestabilnost”; predsjedavajuća Predsjedništva BiH Željka Cvijanović zamjera Željku Komšiću i Denisu Bećiroviću to što se, umjesto u “zajedničkim institucijama”, s Kurtijem nisu sastali u nekoj sarajevskoj kafani, zaboravljajući u žaru borbe da joj je šef Dodik onomad svoj kabinet u Predsjedništvu koristio za kafansku terevenku, s harmonikom, ićem i pićem; ministar sigurnosti BiH Nenad Nešić naziva sve “mržnjom prema Srbima” i brine za posljedice po odnose i prilike u zemlji; predsjednik Narodne skupštine RS-a Nenad Stevandić se izgubio u huji, kazavši da je “ovo objava rata Sarajeva RS-u” (?!), da bi Milorad Dodik, “lirski” nadahnut, sve začinio onim što je smišljena suština – da će se ovo odraziti na dalje odnose u vlasti i da ovakva država, kad je o evropskom putu riječ, “ne može ni do Podlugova”.

Sve se, nimalo slučajno, uklapa u ono čemu svjedočimo minulih sedmica, zagađenih jačanjem kampanje podrivanja izgleda za stizanje nekih propuštenih evropskih vozova. Za razliku od onih koji za kočenje napretka optužuju “miješanje međunarodnih predstavnika”, stvarna slika je malo drukčija: ovdje su odavno instalirani domaći i izvođači radova iz komšiluka i susjedstva, pa čim se dobaci do onoga što se čini finiširanjem Plana rasta i Reformske agende, s jedva dočekanim povodom (izgovorom) požure da to ospore, zakoče, razvale…

Kad jedan predsjednik državne skupštine, u ovom slučaju Sabora Hrvatske Gordan Jandroković, dođe u ovu zemlju i kaže da je neće biti ako se Izborni zakon ne promijeni onako kako oni hoće, kad ambasador jedne moćne zemlje, kakav je ruski Igor Kalabuhov, poruči “zapamtićete ovaj dan”, reagujući na dogovor o Južnoj gasnoj interkonekciji uz mentorstvo Ambasade SAD-a u BiH, kad ministar vanjskih poslova Srbije Marko Đurić, povodom Kurtija u BiH, kaže da je Srbija dosad poštovala teritorijalni integritet i nezavisnost BiH, ali da će odsad biti drukčije i kada se u tu gustu kašu ubaci SNSD-ova državna zastupnica Sanja Vulić, koja je prije podne našpanovana, a popodne nabrušena, i kaže da ove zemlje neće biti ako Dodik bude osuđen u Sudu BiH – onda je više nego jasno da su rušioci ove zemlje, s poznatih adresa, ušli u fazu neskrivanja namjera i otvorenih poruka da neće odustati. I da neće birati sredstva.

Jedno od najradije i najčešće korištenih sredstava jesu povodi poput boravka premijera Kosova Albina Kurtija u BiH. Moglo je to biti i nešto drugo ili treće, kao jedva čekan izgovor za hajku i histeričnu dreku onih koji nemaju drugi način za to da pokažu da su protiv ove zemlje, njenog evropskog i NATO-puta, normalnog, mirnog i sigurnog sutra. Što bi, kao uvijek dosad, mogao biti novi račun bez krčmara.

oslobodjenje.ba