Ustav BiH je postao smetnja kako za unutrašnju konsolidaciju, tako i za šire, internacionalne integracije. Dejtonski Ustav državu BiH drži kao “uspavanu ljepoticu” daleko od realnog života i oduzima građanima i narodima BiH pravo na budućnost.

Piše: Sifet Kukuruz, pravni ekspert

Prije skoro 30 godina parafiran je i potpisan tzv. Dejtonski mirovni sporazum, za koji bi se moglo tvrditi da je zaustavio masovno i sistematično ubijanje građana BiH, ali ne i ubijanje države BiH.

Dejtonski sporazum, kao primarno mirovni sporazum, bez ikakve sumnje, postigao je svoju osnovnu svrhu – zaustavio je oružani sukob i osigurao mir u BiH. Taj mir se uz, brojne izazove, uspijeva očuvati već skoro tri decenije.

Postizanjem ovog osnovnog cilja, Dejtonski sporazum je iscrpio i svoju osnovnu svrhu, on je istovremeno postao teret i okov za građane i narode BiH u stanju mira. Ovu činjenicu ne žele prihvatiti pojedine politike u BiH, ali i određene politike u okviru internacionalne zajednice.

Dejtonski sporazum i Ustav BiH, kao njegov sastavni dio, pokazuju se nesposobnim da osiguraju stabilnu, demokratsku i funkcionalnu državu BiH.

Danas je od suštinske važnosti kako se odnositi prema Ustavu koji je iscrpio svoj potencijal, a istovremeno očuvati mir i na temelju mira izgraditi stabilnu, demokratsku i funkcionalnu državu?

U razumijevanju suštine i ne/uspjeha Ustava BiH, nikada se ne smije zaboraviti činjenica da je Dejtonski Ustav svojevrsni poklon internacionalne politike, prije svega američke i evropske, građanima i narodima u BiH.

Kao rezultat pragmatičnog političkog uma, dejtonski Ustav se danas pokazuje potpuno nesposobnim odgovoriti na izazove sa kojima se BiH suočava u procesima euroatlantskih integracija.

Ustav BiH je postao smetnja kako za unutrašnju konsolidaciju, tako i za šire, internacionalne integracije. Dejtonski Ustav državu BiH drži kao “uspavanu ljepoticu” daleko od realnog života i oduzima građanima i narodima BiH pravo na budućnost.

Osim što se pokazuje potpuno neadekvatnim za izgradnju stabilne i demokratske države u uslovima odsustva rata, dodatni problem za građane i narode BiH predstavlja činjenica da taj i takav Ustav danas ne žele čak ni oni koji su taj “poklon” kreirali i isporučili građanima i narodima BiH.

Iako Bosnu i Hercegovinu otvoreno pozivaju u svoje članstvo, EU i NATO savez istovremeno šalju jasnu poruku da to članstvo država BiH neće moći ostvariti sa postojećim Ustavom.

Istovremeno, internacionalna zajednica svojom inkonzistentnom i vrlo često licemjernom politikom nastavlja proizvoditi novo trnje oko Dejtonskog mirovnog sporazuma kao začaranog dvorca u kojem se nalazi “usnula ljepotica”.

Dakle, poruka internacionalne zajednice je jasna – BiH sa dejtonskom Ustavom u njegovom neizmijenjenom tekstu ne može postati članicom EU i NATO saveza, iako se radi o Ustavu koji je rezultat, osim politike UN-a, politike upravo ove dvije najvažnije internacionalne organizacije.

Zato je opravdano postaviti pitanje – ako onima koji su kreirali i sponzorirali dejtonski Ustav takvo rješenje danas nije prihvatljivo, a posebno ako im nije prihvatljivo stanje koje je tom Ustavu neposredno prethodilo, kako onda takav Ustav može biti prihvatljiv građanima i narodima BiH?

Ne treba zaboraviti da, čak i kada bi dejtonski Ustav bio prihvatljiv narodima i građanima BiH, i dalje ostaje stvarni problem, a to je da taj i takav Ustav sprječava državu BiH da postane članicom EU i NATO saveza. Takva poruka EU i NATO saveza je potpuno jasna i dovoljno glasna.

Suprotno takvoj jasnoj poruci, u BiH i dalje postoje političke snage koje uporno zagovaraju nepromjenjivost Ustava BiH, i koje čak insistiraju na tzv. povratku izvornom Dejtonu. Međutim, zaboravlja se da takve poruke o povratku izvornom Dejtonu ustvari podrazumijevaju povratak na stanje prije Dejtona, a to je stanje rata i negacije internacionalnog prava.

Takve snage zaboravljaju da svrha dejtonskog Ustava nije, niti može biti, očuvanje i koegzistencija dva međusobno isključiva načela, načela slobode i ljudskih prava i načela sile i nasilja.

Istovremeno, eventualna spremnost takvih snaga da se dejtonski Ustav mijenja podrazumijeva provođenje ustavne reforme “unatrag”, odnosno vraćanje na ratne pozicije i stečevine. Tako se povratak “izvornom Dejtonu” pokazuje ustvari kao vraćanje na pozicije prije Dejtona.

Tri decenije nakon stupanja na snagu dejtonskog Ustava i njegove parcijalne primjene, sve više postaje jasno da taj Ustav postaje dio problema, a ne dio rješenja i da je nužno donijeti novi Ustav koji će, s jedne strane omogućiti očuvanje onoga zbog čega je dejtonski Ustav potpisan, a s druge strane, koji će omogućiti izgradnju stabilne demokratije i funkcionalne države BiH.

Ne smije se zaboraviti da vrijednost mira nije svrha sama sebi. Mir kao temeljna vrijednost je nužni preduslov za realizaciju drugih vrijednosti. Vrijednost mira je samo faza u razvoju jednog društva koje se kreće ka punoj slobodi koja tek treba da omogući ostvarenje svih potencijala jedne društvene zajednice.

Faza mira nije stanje koje ima za cilj da ovjekovječi rezultate zločina i da ih, prevodeći u pravne norme, trajno sačuva. Mir treba da poništi, a ne da zaštiti i sačuva zločin, i tu nastaje “gordijev čvor” za čije presijecanje, uprkos brojnim presudama sudova u internacionalnoj zajednici niko još uvijek nije pokazao dovoljno mudrosti, znanja i volje.

U slučaju da se očuva kontinuitet unutrašnje i internacionalne politike u odnosu na dejtonski Ustav, postoji realna opasnost da zadržavanje postojećeg ustavnog projekta postane stvarna prijetnja, ne samo razvoju BiH i uspostavljenom miru, nego i međunarodnoj stabilnosti i sigurnosti.

Ukoliko se želi sačuvati inicijalna vrijednost dejtonskog Ustava, a to je mir, nužno je pristupiti temeljitoj reviziji dejtonskog Ustava, i to u pravcu koji je zacrtan samim Ustavom – a to su evropski pravni standardi.

Svaka reforma koja bi podrazumijevala ostanak na dejtonskom Ustavu ili čak osnaživanje dejtonskih “rješenja” je ustvari očuvanje stanja prije Dejtonskog sporazuma, jer između dejtonskog i preddejtonskog stanja ne postoji suštinska razlika. Radi se o istoj suštini koja se samo iskazuje u dva različita agregatna stanja.

Promijeniti normu dejtonskog Ustava danas moguće je na isti način kao i u ratu promijeniti stanje na liniji fronta. Nažalost, i jedna i druga promjena zasniva se, prije svega, na primjeni sile koja se danas samo suptilnije iskazuje, prije svega kroz akcije visokog predstavnika i kroz manje ili više vidljive diplomatske pritiske i prisilu onih koji su kreirali i sponzorirali dejtonski Ustav.

Dakle, jasno je da je osnovna pokretačka snaga i u dejtonskom i u preddejtonskom stanju sila, i ova činjenica najbolje potvrđuje da ne postoji suštinska, nego samo formalne razlike između ova dva stanja.

Upravo bi ova činjenica trebala biti argument da se politike u BiH, ali i internacionalna zajednica, u interesu vlastite budućnosti, skoro 30 godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, istinski opredijele za promjenu pristupa tom Sporazumu koji je osigurao mir, ali ne i stabilnost, sigurnost i razvoj. Građanima BiH je danas, osim mira potreban i demokratski, ekonomski i svaki drugi razvoj.

Samo ukoliko se osigura i postigne takav razvoj, Dejtonski mirovni sporazum će, u bosanskohercegovačkoj, evropskoj i svjetskoj historiografiji moći biti evidentiran kao civilizacijski čin.