I zato se moramo pitati: je li sazrelo vrijeme da se riješimo tog plastelinskog uma? Tih privremenih državljana vlastite zemlje, koji funkcionišu samo od Schmidtove do Schmidtove odluke?

Piše: Rasim Belko @rasimbelko

Jučer pročitah kako Christian Schmidt najavljuje dvije odluke. Prva se odnosi na uvođenje modernih tehnologija u izborni proces — da nam, valjda, bude lakše i preciznije da izbrojimo svoje poraze. Druga je o načinu finansiranja sedam institucija kulture od značaja za državu — jer, ni oko vlastite kulture ne možemo se dogovoriti sami sa sobom, pa mora internacionalni činovnik da odredi kome i koliko.

Najgore je što u novom amandmanskom pohodu na naše živote i zbilju Schmidt čak i ne izgleda kao najgora pojavnost. On je posljedica, a uzročnik lumboišijalgična mekokičmena masa sarajevskog bazena, nikad spremna i sposobna da se ispravi, kontinuirano na putu zahvalničkog ili kukavičkog saginjanja.

Nije, ovaj put, najveći problem ni međunarodna zajednica, koja, poput starog kolonijalnog upravitelja, koristi praznine u našem sistemu, našoj političkoj volji i našem intelektualnom integritetu. Problem je, dakle, plastelinski mentalitet ovdašnje političke misli, naročito onog sarajevskog bazena koji se voli kititi antifašizmom, sekularizmom, i državotvorstvom — ali samo dok to od njih ne zahtijeva stvarnu odgovornost, aktivnost i rizik.

Jer evo nas sad, gdje isti ti intelektualci, analitičari i salonski stručnjaci, su prizvali Schmidta da interveniše, da preuzme ingerencije države, da on odluči ono što oni nisu smjeli, nisu htjeli ili nisu znali predložiti i insistirati kod svojih političkih mecena. To je ona hronična lumboišijalgija političkog uma. Bol u političkoj kičmi koji se javlja svaki put kad treba zauzeti jasan stav, preuzeti odgovornost za posljedice i nositi se s vlastitim političkim realnostima. Lakše je sageti se, osloniti na stranu odluku, pa se sutra hvaliti kako je „dobro prošlo“ ili u kuknjavi konstatovati da je „moglo biti gore“.

Kao da su zaboravili oktobar 2022. godine, kada je Schmidt, u noći izbora, dok su birački odbori još brojali glasove, izmijenio izborna pravila u korist HDZ-a BiH. Zaboravili su i april 2023, kada je Schmidt svojim amandmanima na Ustav Federacije BiH cementirao politički uticaj manjine nad većinom, derogirajući osnovne principe političke volje. Tada su isti ovi što danas prizivaju Schmidta — šutjeli, mrmljali, relativizirali.
To je šema. Kad Schmidt odlučuje u njihovu korist — prizivaju ga. Kad im ne odgovara — šute ili pomalo plaču, ali čekaju da prođe. Bez koncepta, bez dugoročne strategije, bez historijske svijesti. Bez kičme.

I zato se moramo pitati: je li sazrelo vrijeme da se riješimo tog plastelinskog uma? Tih privremenih državljana vlastite zemlje, koji funkcionišu samo od Schmidtove do Schmidtove odluke? Koji će sutra, ako zatreba, opetovano prizivati visokog predstavnika, pa OHR, pa neko diplomatsko posredništvo iz Bruxellesa, Washingtona ili Istanbula. Sve, samo da se ne bi morali uhvatiti ukoštac s vlastitom realnošću.
Bosna i Hercegovina je zemlja sa viškom historije i manjkom političkog pamćenja.

Svaka generacija iznova pravi iste greške, kao da prethodne nisu postojale. Uzaludno je sve što je uloženo za stvaranje političke misli, kojoj ni svjetska literatura, ni okolnosti agresije, a ni realpolitički okvir današnjice nisu dovoljni da shvate da se države ne prave dekretima međunarodnih činovnika, niti se institucije kulture mogu zaštititi tuđom voljom.

Ili se i prave, ali to može biti taktički korisno, ali strateški pogubno. Jer, onaj ko te može spasiti — može te i uništiti.

A kako izaći iz te iluzije? Ne deklamacijom velikih parola, ne romantičarskim nostalgičarenjem, ne prizivanjem nepostojećih konsenzusa. Potrebno je razviti političku misao koja počiva na realnom sagledavanju interesa, moći, odnosa i mogućnosti. Nije to poziv na cinizam, nego na odgovornost. Na ozbiljnost!
Treba se pitati: šta zaista možemo sami, gdje su tačke otpora, gdje su prostor i vrijeme za ofanzivu, a gdje za defanzivu. Koje institucije i koje narative možemo graditi iznutra, a koje igre moramo igrati u okvirima koje ne određujemo sami.

To nije slabost. To je politička zrelost. Jer nacija ili građanski kolektiv koji nema vlastiti koncept preživljavanja i razvoja, završiće kao klijent tuđe politike. Dakle kao sluga tuđih interesa, sve dok ti interesi postoje ili kao historijska nota u zapisu o narodima koji su služili tuđim interesima pa nestali.

A sarajevski plastelinski intelekt to zasad odbija priznati. Lakše je glumiti moralni autoritet na društvenim mrežama i prizivati Schmidta da “riješi stvar”. I tako sve dok ne dođe neka nova izborna noć, pa se umjesto kulture i tehnologije, ponovo interveniše u srž političke volje.

Zato, ako već nema kičme, možda bi bilo mudro barem razviti svijest o vlastitoj deformaciji. Možda iz tog uvida jednom i nastane generacija koja neće imati potrebu da se klanja namjesnicima, nego će sama definirati prostor mogućeg.

Dok se to ne desi — ostaje nam lumboišijalgija. A plastelin se, nažalost, ne liječi — on se samo topi pod pritiskom.

Patria