Velika rasprava se vodi o nacionalnim i grupnim pravima, pa se prisjetimo što su to ljudska prava i društveni ugovor.
Društveni ugovor je filozofski koncept koji objašnjava kako pojedinci pristaju na određena pravila i ograničenja u zamjenu za sigurnost, red i druge prednosti koje im pruža organizirano društvo. Dakle, ako se vratimo na pojedinačna prava, postavlja se pitanje: zašto danas dominiraju grupna etno-nacionalna prava, a ne prava čovjeka kao pojedinca, sa svim njegovim osobinama i slobodama?
Ovo komentiram zbog trenutnog stanja u državi, koje već godinama traje i kulminiralo je najvećom krizom od potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Stvorili smo poludemokratsko društvo vođeno grupnim interesima, umjesto individualnim pravima građana. Dozvolili smo da određeni političari, poput Dodika ili Čovića, odlučuju i određuju kakvu državu građani trebaju imati – i to bez oslanjanja na temeljna ljudska prava i slobode. Zašto bismo ih slijepo slušali, ako se ne pridržavaju ni osnovnih pravila?
Da budemo jasni, postoje i “mali Dodici” u Bosni, koji koriste sistem za vlastitu zaštitu i interes, umjesto da rade za narod. Ne bih ih nazvao samo etno-nacionalistima, već autokratama koji manipuliraju sistemom protiv vlastitih građana.
Pišem ovo jer mnogi građani nisu dovoljno upoznati sa svojim pravima i često ih se zastrašuje nepostojećim prijetnjama. Po svim božanskim pravilima, ljudska prava su zaštićena. Evo primjera iz Deklaracije o pravima čovjeka i građanina:
Članak 2
Cilj svakog političkog udruženja je očuvanje prirodnih i neotuđivih prava čovjeka. Ta prava su: sloboda, vlasništvo, sigurnost i otpor ugnjetavanju.
Članak 3
Načelo svakog suvereniteta prvenstveno leži u državi. Nijedno korporativno tijelo niti pojedinac ne može vršiti bilo kakav autoritet koji ne proizlazi izričito iz nje.
Članak 4
Sloboda znači mogućnost da se čini sve što ne šteti drugima. Prirodna prava čovjeka nemaju ograničenja, osim onih koja osiguravaju da i drugi članovi društva mogu uživati ista prava. Te granice određuje samo zakon.
Članak 5
Zakon smije zabraniti samo one radnje koje su štetne za društvo. Ništa što zakon ne zabranjuje ne smije biti spriječeno, niti itko može biti prisiljen da čini ono što zakon ne nalaže.
Također, podsjetimo se i na Deklaraciju nezavisnosti Sjedinjenih Američkih Država (1776):
“Smatramo da su ove istine same po sebi razumljive: da su svi ljudi stvoreni jednaki, da ih je njihov Stvoritelj obdario određenim neotuđivim pravima, među kojima su život, sloboda i težnja za srećom.”
Zaključak:
Čovjek je rođen slobodan, a pravo na život, sreću i imovinu mora biti osigurano od strane države, na osnovu društvenog ugovora. Država štiti interese pojedinca, a time i interese grupe iz koje dolazi – sve s ciljem unapređenja i zaštite društvenog poretka. Sve dok pojedinac ne krši prava drugih i zakone društva, njegova sloboda ne smije biti ograničena.