Dođosmo do granice kada više ne znamo gdje imamo više kriminalaca.
Ne onih običnih sa ulice, nego onih po državu opasnih.

Da li je to u vlasti, opoziciji, ili među onim koji ih trebaju da love i mjeru im uzimaju? Znamo samo da ih u zatvoru ima najmanje.
Da li smo dohvatili dno dna ili postoji još nivoa ispod, još uvijek ne znamo.Skoro svakodnevno se smjenjuju afere i tragedije, nižu se i pitanja koja uglavnom ostaju bez odgovora.

Šuti vlast, šute i građani.
Tek poneki sitni protest, uglavnom sa pogrešnim megafonima i na pogrešnim adresama.
Znaju to i građani, pa opet na pravu adresu ne žele da idu, jer ko zna mogu sutra zatrebati za neko zaposlenje ili nešto drugo, opet iz lepeze ličnih interesa.

Možda ipak nije sve ni do vlasti. Možda je čak i najviše toga do nas samih.

Postoji jedna priča koja se prepričavala po prelima ranih 60-tih, ili čak i ranije.
Naime, po toj priči Doboj, Derventa i sva okolna sela pripadala su tešanjskom begovatu, i jednom prilikom odlučiše Dobojlije, pa uputiše zahtjev begu da Doboj ipak dobije status čaršije. Beg to ozbiljno prihvati, dođe u Doboj da im kaže šta sve moraju uraditi, pa im veli.
Morate napraviti han koji će imati smještaj za toliko ljudi, toliko konja, i toliko radnji.
Morate napraviti džamiju i javno kupatilo. Zatim, morate napraviti toliko kaldrme.
Prošlo je desetak godina, možda koju godinu manje ili više, pa pozovu Dobojlije bega ponovo, da se on lično i na licu mjesta uvjeri u kvalitet sagrađenog.
Došao beg opet po pozivu pa im veli.
Han vam je dobar, veći je i bolji od našeg tešanjskog. I džamija vam je lijepa. Ni za kupatilo nemam primjedbi, a i kaldrme ste napravili i više i bolje nego što sam tražio.
Sretni i ushićeni Dobojlije zapitaše, pa možemo li sada beže biti čaršija?
Ne možete, reče beg.
A zašto beže, upitaše?
Nemate vi ljudi za čaršije, reče beg.

Danas, kada se gotovo svakodnevno suočavamo sa nekom tragedijom ili aferom mnogi znaju reći kako je to zbog toga što nema države.
A imamo institucije države, imamo i državne ustanove, pa i infrastrukturu imamo.

Možda mi ipak još uvijek nemamo ljude za državu.
Jer da ih imamo prvo ne bismo nikada dozvolili bezočnu pljačku onih koji su se za ovu državu borili.
Dobro znamo kako i u čijim džepovima završiše boračke devizne knjižice.

Da imamo ljude za državu nikada ne bismo dozvolili, a kamoli oprostili oslobađanje Srbije od odgovornosti za njenu ulogu u agresiji na Bosnu i Hercegovinu.

Do Nove godine mogli bismo nizati primjere šta ne bismo dozvolili ili šta nam se ne bi desilo da smo ipak imali ljude za državu.
Danas, samo u Tuzlanskom kantonu nižu se zločini i tragedije koje nisu ništa drugo do fakture za naš višedecenijski odnos spram države.
Ovo su fakture našeg podaništva strankama i liderima.

Razlika u tome među strankama nema.

Poznata je rečenica, šta ti je važnije narod ili stranka?

Možemo je čak prevesti i kao pitanje između države i stranke. Ako pokažeš da ti je stranka najvažnija i da si lojalan lideru onda možeš biti i kriminalac, i pedofil, i makro, i ubica, i diler, i neodgovoran u svom poslu, stranka će te štititi i leđa ti čuvati. Živimo tako u društvu apsurda.

Iz jedne stranke, preko svoje armija BOT-ova, osuđuje se na sva zvona i medijski čereči lider druge stranke za sve ono što njihov lider radi decenijama, a apsurd je upravo u tome što to rade ama baš svi.

Stranačka zapošljavanja, trgovina uticajem i razna pogodovanja, lažne diplome i uhljebljavanja podobnih sastavni je dio političke agende svake stranke, i to je uništilo i paralisalo ovu državu.

I to nažalost rade svi.
Ako želimo da ova država preživi ovo teško, možda i najgore razdoblje svog postojanja nužne su promjene prvo unutar stranaka.
Potreban je ozbiljan reset kod svih stranaka, a što se tiče stranke koja je nedavno zagovarala kurs prema Rusiji ona bi morala doživjeti korjenite promjene, kako ideološke tako i kadrovske.

Problem narušenog, pa čak i izgubljenog povjerenja prema strankama je ogroman.

Danas da su izbori iskreno ne znam kome bih svoj glas povjerio.

Slobodno se možemo zapitati koliko nas takvih ima.

Na kraju, imamo li mi stvarno prvo ljude, a potom i stranke za državu?