Postoje pitanja koja se skoro svakodnevno provlače kroz naše živote, neka su tendeciozna, a neka su zasigurno još uvijek maglovita za veliki broj građana.
Ona tendeciozna danas vrlo često slušamo. Ulazeći tako iz dana u dan u uši običnih ljudi ona postaju istina, nametnuta istina.
Tako će vremenom postati normalnim da se entitet Republika Srpska zove državom, a institucije Bosne i Hercegovine “zajedničkim”.
Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, nazivajući ga “savjet ministara” postaje tako samo savjetodavni organ, umjesto da bude ono što zapravo i jeste, a to je Vlada Bosne i Hercegovine.
Tako će i konstitutivni narodi u jednom trenutku postati legitimni vlasnici nekog dijela “zajedničke” Bosne i Hercegovine. Već danas bi neki željeli otcijepiti jedan dio i pripojiti ga Srbiji.
Iz historije poznato je da je Sovjetski savez (SSSR) konstituisan na konceptu konstitutivnosti država i naroda, a Jugoslavija (SFRJ) je taj koncept prepisala, dok je jedino Bosni i Hercegovini konstutivnost naroda došla u “miraz” kao naslijeđe raspada bivše države i tendeciozne interpretacije zaključka ZAVNOBiH-a od 25.novembra 1943.godine iz Mrkonjić Grada.
Tadašnje opredjeljenje njenih predstavnika da je Bosna i Hercegovina nedjeljiva i ravnopravna federalna jedinica unutar buduće Jugoslavije i kao takva “nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego je i srpska i hrvatska i muslimanska”. Okončanjem agresije mirovnim sporazumom i tendecioznim tumačenjem prevoda Dejtonskog mirovnog sporazuma, spinovanim narativom “i srpska, i hrvatska, i muslimanska (Bošnjačka) Bosna i Hercegovina je tako postala “zajednica” dva entiteta, jednog distrikta i tri konstitutivna naroda.
Nažalost građani su odavno postali amorfna masa, vođena devizom “samo nek’ se ne puca”, pored kojih danas skoro neprimjetno prolaze sva moguća pitanja i problemi.
Ostali su nam još samo mladi i studenti koji bi se trebali probuditi i ozbiljno zainteresirati za budućnost ove države, baš kao što to rade ovih dana njihove kolege u Srbiji.
Bez odgovora na neka od suštinskih pitanja čine budućnost ove države, ali i njihovu, potpuno neizvjesnom.
Odavno su mladi trebali početi tražiti odgovore, neke na fakultetima, a neke od stručne, ali i od političke javnosti.
Jedno od najvažnijih pitanja je svakako pitanje konstitutivnosti naroda na koje mladi moraju dobiti odgovor, pri tome ne osporavajući ili umanjujući ičija prava i slobode, jer društvo je demokratično onoliko koliko u njemu pripadnici najmalobrojnijeg naroda uživaju u svojim pravima i slobodama.
Ako uzmemo da je sa raspadom bivše SFRJ nastalo sedam država i jedino su u Bosni i Hercegovini narodi koji u njoj žive dobili status konstitutivnih naroda, to su Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Analogno tome postavlja se pitanje na koje bi mladi Bosne i Hercegovine trebali insistiraiti, i dobiti odgovor na pitanje kako to da u Srbiji Bošnjaci, Hrvati, ili pak Mađari nemaju status konstitutivnih naroda. Ili kako u Hrvatskoj Bošnjaci, Srbi, ili pak Italijani nemaju status konstitutivnih naroda.
Poznato je da u Vojvodini i Istri danas postoje trojezični, odnosno dvojezični natpisi i nazivi gradova, u Vojvodini na mađarskom, hrvatskom i srpskom odnosno u Istri na italijanskom i hrvatskom jeziku.
Analogno današnjoj politici mješanja Srbije i Hrvatske u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine, i otvorene podrške takvoj politici od strane dijela bosanskih Srba i Hrvata mladi bi trebali tražiti odgovor da li se taj dio bosanskih Srba i Hrvata slažu da to isto pravo miješanja u unutrašnja pitanja Srbije i Hrvatske imaju Mađarska i Italija.
Naravno sve su ovo pitanja na koja odgovore mora dati slobodnomisleća akademska zajednica i struka, bez uplitanja politike, ako se želi doći do rješenja po kojem će sutra svi građani Bosne i Hercegovine na svakom njenom pedlju uživati ista prava i slobode.
Put je dug, al’ za mlade sigurno nije i nedostižan.
