Svaki put kada je prilika za suočavanje sa istinom, pa tako i ovog 11. jula kada se obilježava srebrenički genocid, najveće stradanje jednog naroda poslije Drugog svjetskog rata Srbija kontinuirano nastavlja da plasira svoju teoriju građanskog rata.
Uporno izbjegava čin suočavanja sa vlastitom prošlošću i odgovornošću.
Od režima Aleksandra Vučića, osim što je iluzorno to sada i očekivati, za taj čin se već zakasnilo.
Ipak, za nove generacije Srbije nada postoji i biće tragično ako se to suočavanje ne desi baš sada kada je Srbija na prekretnici. Ili će nastaviti svojim utabanim putem nacionalizma i šovinizma, ako u današnje studentske proteste svoje prste nisu upetljale BIA i SANU.
Suprotno tome Srbija ima priliku da konačno postane demokratsko društvo koje će početi rušiti zidove i stare snove o granicama na račun komšija i susjeda.
Gledamo danas kako se režimu Aleksandra Vučića spočitavaju samo krvave ruke za šesnaest novosadskih žrtava, a na “sto za jednog” gleda se kao na rezervaciju restoranskog stola, kako je to u jednom svom tekstu napisao Veljko Mladenović.
Nažalost za krvave ruke iz devedesetih godina iz Srbije nam još uvijek dolazi samo ćutanje i negiranje, a kada se i progovori onda je to po njima bio građanski rat.
Taj narativ nije nimalo bezazlen jer za teret zločina i genocida koji su se desili u raspadu bivše Jugoslavije po tom narativu svi trebamo preuzeti dio krivice, ali i odgovornosti.
Ako kažemo da je građanski rat oružana borba suprotstavljenih društvenih grupa unutar jedne države, borba građana koji su bili podčinjeni istoj državnoj vlasti onda je interesantno kako to da baš ni najmanjeg incidenta nije bilo u Srbiji, pa čak ni u Beogradu gdje je stolovala ta zajednička vlast.
Kako taj “građanski rat” zaobiđe Makedoniju i Crnu Goru, a mogli bismo reći i Sloveniju jer tu pa skoro da nije bilo ozbiljnijeg sukoba. Brzo su istjerali JNA iz svog dvorišta.
Doduše, Makedonija je ostavljena za kasnije, a tadašnja Crna Gora bila je beogradski saveznik.
Ne možemo reći da smo imali zaraćeni sjever i jug poput američkog građanskog rata, ili zaraćeni istok i zapad.
Istini za volju sve je i krenulo upravo sa istoka prema zapadu, al’ samo do sanjane linije Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica.
Krenula je friško “reformisana” JNA na uspostavu te nove teritorije i ostvarenje SANU sna o Velikoj Srbiji.
Najtužnije je što se o tom snu još uvijek sanja, a teritorija Srbije sve je manja i manja.
Krvavi pohod agresije sa istoka svoj najkrvaviji danak uzeo je upravo u Bosni i Hercegovini.
Rušenje sna o Velikoj Srbiji do one famozne linije i drugi san sa zapada svoje “rastaljivanje” imali su u Karađorđevu, a krvavi danak nažalost platila je Bosna i Hercegovina.
Dokaza o klasičnoj agresiji je bezbroj, pa tako jedino ostaje da se kroz javni narativ pokuša ukorijeniti teza o građanskom ratu, pa čak ponekad i o vjerskom ratu.
Dva nonsensa iz iste kuhinje.
Trideset godina bježanja od suočavanja sa istinom, zatim razno razne akrobacije za redefinisanje starog sna o Velikoj Srbiji poput “srpskog sveta” na velika vrata danas otvara put pravom građanskom ratu, al’ u samoj Srbiji.
Uvod u jedan takav građanski rat gledamo zadnjih devet mjeseci, a koji je svoj vrhunac dostigao u ovih zadnjih petnaestak dana.
Zlo koje je krenulo iz Beograda ‘91. vratilo se danas kući.
Nažalost to sjeme zla najpogodnije tlo našlo je upravo u Bosni i Hercegovini, i tu je odmah proklijalo.
Posljedice tog zla, pored ogromnog broja zločina, logora, silovanja, etničkog čišćenja, je i presuđeni genocid u Srebrenici gdje su se jučer mogle čuti riječi kajanja, priznanja zabluda i grešaka od strane međunarodne zajednice.
Pa ako i nakon toliko masovnih grobnica, logora smrti, raseljenih, silovanih i živih spaljenih međunarodna zajednica ponovo nasjedne pa nedavno posijano sjeme zla u Washington Times od strane Roda Blagojevicha ili Maxa Raspudića proklija onda ovaj Svijet i ne zaslužuje da uopšte postoji.
