Mnogo je gradova koji bi danas da im se prošlost zaboravi, a koje se ne stide. Trebinje je jedno od takvih gradova.

Grad lijepog lica, a duše crne.

Stotinu puta do danas slušah priče o ljepoti Trebinja, i dugo sam nekako čekao priliku da se lično uvjerim u sve to što izaziva divljenje.
Da vidim te trebinjske platane, i da u njihovom hladu kafu popijem. Za nas sa sjevero-istoka države Trebinje nije usput, moraš se ipak maksuz zaputiti.

I tako i bi.

Iz Tuzle do Trebinja, onako u cugu da se put pređe bilo bi baš ponaporno.
Ali zato je tu Mostar, idealno mjesto za presjeći put i tu se lijepo odmoriti.

Za one koji su vezani za Mostar poput mene, koji su najljepše dane svoje mladosti proveli baš u Mostaru, i kojim je on u krvi, on se ne prolazi tek tako, bez zadržavanja.

Naravno da svaki boravak u Mostaru ne može proći bez posjete mjestu gdje je nekada bila Vazduhoplovna gimnazija “Maršal Tito”.
Po ko zna koji put, i svaki put sa istim emocijama pokazujem gdje je šta bilo, od nastavne zgrade, internata, sportskih dvorana i terena, pa do otvorenog i zatvorenog bazena, i na kraju koja je moja soba u trećem internatu bila.

Ovog puta bivšu nam školu zajedno obilazimo brat i ja. Sinovi jednog vozača gradskog autobusa “Bosnaprevoz” Doboj u elitnoj školi, školi koju je pohađao i Titin unuk. Mi je završili, njega izbacili preko štele zbog puno slabih ocjena i neopravdanih časova. Za nepovjerovati u današnjem vremenu da mu je baš djed bio ta štela koji je tom prilikom rekao, “avion je ozbiljna mašina da bi se dao u ruke neozbiljnom mladiću”. I ode tako kući unuk najmoćnijeg čovjeka tog vremena.

Mislim da, nakon toliko obilazaka sa suprugama, da bi danas one komotno mogle biti turistički vodiči.
Za mnoge, slične nama, iz bivše države to je neizbrisivo urezano mjesto u srcima.

No, danas je to mjesto gdje neki novi momci i djevojke kuju svoje uspomene kojih će se također prisjećati sa sjetom nakon četrdeset godina, baš kao i mi.

Pogled na Mostar sa Fortice, Stari most se podrazumijeva, bunske kanale i posjetu Stocu preporučujem svima. Nakon svih tih obilazaka umoran utonuh u san pod mostarskim nebeskim svodom.

Lijepo i sunčano jutro obećavalo je lijep dan. Preko Stoca i Ljubinja stižemo konačno u to Trebinje, i naravno pravac ljetna bašta “Platani”, i kafa u njihovom hladu.

Bašta puna, septembarski dan prelijep, sa dragim društvom, ma neprocjenljivo.

Ne znam koliko dugo smo kafenisali, čavrljali, jednostavno uživali smo. Krenusmo polako u razgledanje, tražeći potvrdu svega što sam lijepog o Trebinju čuo.

Gradska jezgra po svemu miriše na mediteran, grad uredan i čist, pod nogom kocke ne “dišu”, na zidovima nigdje ni jednog grafita da se vidi, doduše u parku na jednom zidu vidjeh jedan koji se savršeno uklapa sa onom drugom, tamnom stranom trebinjske medalje.
I sam park je uredan i čist, sa puno drveća i dobrog hlada.

Rijeka Trebišnjica mirna i lijepa, obale čiste, vidi se samo poneki ribar kako zabacuje svoje mamce. Tako polako idemo prema Arslanagića mostu.
A ja, svugdje gledam samo ne gledam pravo, bacam pogled lijevo desno, malo na rijeku, malo na okolne objekte, i u jednom trenutku bez ikakvog pretjerivanja za mene šok.

Ogroman zatvoreni olimpijski bazen. Kasnije ću saznati da se iza njega nalazi i otvoreni olimpijski bazen. Uz njih naravno ide i postojanje gradskog plivačkog i vaterpolo kluba Leotar.
U mislima odmah pravim poređenje sa “zatvorenim i otvorenim olimpijskim bazenima” mog grada Tuzle, ma ne mogu se porediti. I stvarno se ne mogu porediti jer ih Tuzla još uvijek nema, a hoće li ih ikad imati, to ni ptice na grani ne znaju.

Neko će onako na prvu odmah se uhvatiti Panonskih jezera, zaboravljajući pri tome da je primarna uloga bazena afirmacija, razvoj i takmičenja u vodenim sportovima, pojedinačnim i klubskim.

Za ono za šta Panonska jezera i jesu to i Trebinje ima, samo je drugog imena, i nije slano.

Za kupanje i zabavu tu je aqua park “Grad sunca” koji po svojim sadržajima ništa ne zaostaje za Panonskim jezerima.
Srećom ispred nas ukaza se Arslanagića most pa prestadoh sam sebi postavljati pitanja na koja ni sam ne znam odgovore, uglavnom živjećemo mi još dugo u bajkovitim pričama u kojima je važno samo ne probuditi se.

Most sam po sebi lijep, nakon višegradskog i Starog treće je arhitektonsko čudo i nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. Mjesto gdje se most danas nalazi nije mjesto njegovog rođenja, tu je prenešen kamen po kamen sa mjesta koje je bilo nekoliko kilometara uzvodno zbog izgradnje hidrocentrale na Trebišnjici i akumulacijskog jezera. I to ga čini još impresivnijim i ljepšim.

Ostavljamo most iza sebe i odlazimo u stari dio grada, Kastel. Tamo vidimo puno svijeta, pomiješali se domaći i turisti. Oni koji čekaju na red za slikanje ispred Anđelkine kapije, mjesta gdje su snimani dijelovi serije “Ranjeni orao”, uglavnom su posjetioci, kao i mi.
Taj stari dio Trebinja, Kastel, koliko je lijep toliko toga i ružnog krije u sebi. Tu gdje su snimane scene “Ranjenog orla”, samo šesnaest godina ranije spaljeni su i porušeni temelji postojanja Bošnjaka na tom prostoru. Porušeno je sve što je mirisalo na Osmanski period i Bošnjake.

U samoj jezgri Kastela zapaljene su i porušene Sultan Ahmdova džamija ili Careva džamija i Osman pašina džamija.
Opet mi moja Tuzla pada na pamet, i opet sam tužan, samo ovaj put sam i ponosan.

Crkva Uspenja Presvete Bogorodice u Tuzli u isto vrijeme kada su se rušile trebinjske džamije i objekti orjentalne arhitekture ona je svjedočila jednoj potpuno drugoj civilizacijskoj vrijednosti. Čak i kada je bila ranjena granatama sa Majevice svjedočila je ljudskim vrijednostima koje nikakvo zlo nije moglo uništiti. Već narednih dana graditelji joj zacijeliše rane, da joj kiše freske ne unište.

Tragove te druge, mračne strane Trebinja možda su naizgled sakrili neimari obnovom džamija. Ono što se ne može sakriti ni cementom ni krečom, što se samo dušom može osjetiti, to je tišina koja je čak i nakon obnove oba ova dragulja obavila ovaj grad i koja se i danas tako glasno čuje. Danas su to dva nacionalna spomenika na kojim mesingane pločice svojim brojkama svjedoče jednoj duboko ukorjenjenoj želji i namjeri da jednog naroda na tim prostorima nestane. Čak na jednoj džamiji mogu se vidjeti tri različite godine iz različitih stoljeća koje govore o rušenjima i obnavljanjima. Svjedoče tako godine o jednoj upornosti, upornosti sa obje strane. Jadna da zatre, druga da opstane. Svjedoče o tome i neljudi tog kraja poput Siniše Vučinića koji kaže da su samo u jednom danu ubili 640 ljudi.

Davno je rečeno da grad čine njegovi ljudi. Građevine su samo nijemi svjedoci nekih vremena koje se mogu zauvijek srušiti, a mogu se i obnoviti. Obnova je čin koji budi nadu u bolje sutra i koja vraća povjerenje među ljude.

Hoćemo li svjedočiti rađanju novih generacija grada Trebinja koje će smoći snage da izliječe trebinjsku dušu i da zauvijek stave tačku na sva rušenja, protjerivanja i ubijanja.

Kako bi tek tada Trebinje bilo lijepo.