Dok studenti Srbije danas protestuju protiv režima Aleksandra Vučića koji ih pri tome vrijeđa i ponižava, i uz pomoć svojih batinaša verbalno i fizički napada, i dok studenti Hrvatske verbalno napadaju kandidatkinju za predsjednicu države pitanjima o stavu Hrvatske po pitanju priznavanja Palestine kao države dotle studenti Bosne i Hercegovine pitaju jedni druge, “đe ćemo na kafu”?

Za istinu kažu da se uvijek nalazi negdje u sredini, pa tako se i studentska zrelost ovdje može naći u sredini, tačnije kod studenata Hrvatske.

Blokade i protesti studenata na velikom broju fakulteta, pa i srednjih škola po gradovima Srbije više privlače pažnju javnosti regiona zbog mogućeg epiloga po vladajući režim Aleksandra Vučića nego li zbog samog povoda koji je izazvao reakciju i bunt studenata.

Na glas studenata oduvijek se gledalo kao na barometar stanja društva, doduše kada je Srbija u pitanju onda je pouzdanost tog barometra debelo upitna.

Da kojim slučajem studenti danas postojećem režimu direktno, ali i ranijim režimima, fakturišu sve žrtve, ne samo petnaest novosadskih onda bi se na protestima morali vidjeti i transparenti “nikada više u naše ime Srebrenica”, “nikada više Vukovar”, ni selo Ćuška, ni mnoga druga mjesta Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Kosova, i tek tada bi se mogli nadati nekim novim vjetrovima iz Srbije koji bi bili svakako za pozdraviti. Ovako, ako i dođe do promjene režima to nužno ne znači da će doći i do promjene same Srbije.

Studenti danas, bili oni svjesni ili ne, mogu uticati na budući kurs Srbije koji će biti ili put prema normalnom svijetu ili put koji će Srbiju i dalje držati zarobljenu u jednoj potpuno suludoj ideji “srpskog sveta” koji bi na kraju opet najviše štete mogao donijeti Srbiji.

Tu bi činjenicu studenti danas trebali imati na umu, i u skladu s time redefinirati i svoju protestnu agendu .

U kontekstu ovih studentskih dešavanja u Srbiji bilo bi potpuno logično postaviti pitanje šta rade naši studenti kada su u pitanju problemi i stanje našeg društva.

Prosto je nevjerovatan i neobjašnjiv odnos naših studenata prema svemu šta se kod nas i oko nas dešava. Prvo, nerazumljiva je njihova apstinencija od konzumiranja izbornog prava na skoro svim izborima koja je svakako mogla imati uticaja na izbor dosadašnjih vlasti, pa tako i njihova anemičnost kada su u pitanju drugi problemi uključujući i pitanja stanja na našim fakultetima i univerzitetima.

Obrazovanje nam je svedeno na nivo forme, da se samo nekako dođe do diplome, a i akademska zajednica skoro da i ne postoji u kontekstu njihove javne riječi o problemima društva. Čast izuzetcima.

Javni fakulteti, osim što fizički propadaju, odavno su postali skoro pa privatni, u rukama nezamjenljivih. Privatnih opet na svakom koraku, od poželjnih do nepoželjnih ovisno o interesima pojedinaca ili interesnih grupa.

I sami studenti su postali forma, služe tek da ispune uslov postojanja ili odsjeka ili cijelog fakulteta.

A profesori? U tom danas, nažalost nestandardiziranom esnafu svega, od genijalaca kojih je istini za volju nedovoljan broj pa do malo jačih učitelja. Pojedini redovni profesori se ponašanju više kao gostujući, koji više vremena provedu po restoranima ili hotelima nego li na fakultetu.

Bilo bi poželjno, a i interesantno sprovesti anketu i provjeriti koliko su profesori, i da li su uopšte dostupni studentima bilo na predavanjima, vježbama ili za konsultacije.

Drugi problem je što skoro da nema fakulteta koji nema nekog svog nečastivog koji iz generacije u generaciju uzimaju veliki danak i ostavljaju svoj dubok i neizbrisivi trag na studentima tako da bi za obrazovanje bilo bolje da nikada nisu ni kročili na fakultete i stali pred studente.

I na to šute studenti, ali i fakulteti.

Srećom pa postoje i oni koji su svjetlo na kraju tunela, koji daju bar neku nadu da još uvijek nije sve izgubljeno, ali samo pod uslovom ako se obrazovanje uspije istrgnuti iz političko stranačkih kandži.

Do tada će asistenti i docenti morati šutiti, trpjeti i nositi breme nastave, ako ikada misle postati profesori.

Sa fakulteta će nam izlaziti generacije nesigurnih, i za profesionalne izazove nespremnih kadrova, kadrova koji su kroz fakultet prvo spoznali moć stranačkih knjižica.

Tako nam poluproizvodi sa fakulteta postadoše stranačke perjanice koji su već vijećnici, poslanici, ministri ili direktori.

Ono što je valjalo ili je otišlo ili se sprema za odlazak. Pa tako rekli bismo Njemačkoj dopadoše genijalci, a nama parlamentarci.

Država koja ima takvu omladinu prvo ne treba da se brine za proteste, bar ne za studentske, a za budućnost … to je već drugo pitanje.