Juče smo u Kamičanima, ponovo sahranili one koje je smrt već jednom uzela.
Ponovo spuštamo tabute u zemlju. Ponovo klečimo pred kostima koje su decenijama bile razasute po šumama, jamama, vrtačama i zatrpanim rovovima.
Danas, njih sedam. Danas je u Memorijalnom centru Kamičani klanjana dženaza za sedam žrtava genocida u Prijedoru 1992. godine. Ukopani su: Ismet Sušić (1931), Edin Čelić (1967), Semir Čelić (1968), Mehemed Čikotić (1960), Mirsad Zečić (1967), Kasim Bajrektarević (1922) i Omer Alagić (1930).
Jučer – njih hiljade.
A još uvijek – njih stotine čekaju da budu pronađene, identifikovane, priznata bića.
Zato ovo danas nije samo ukop. Ovo je nastavak tihe borbe da se mrtvima vrati ime, a živima istina.
I zato moramo reći naglas – i bez straha:
Zločin u Prijedoru bio je planiran. Sistematski. Pokrenut naredbom, proveden oružjem, šutnjom ovjeren.
Nije to bio rat, to je bilo čišćenje – etničko čišćenje, s kartom u ruci i metkom u džepu.
Vojska Republike Srpske – tada pod komandom osuđenog zločinca Ratka Mladića – nije “držala stražu”. Ona je upadala u sela, hapsila civile, upućivala ih u logore smrti: Omarska, Keraterm, Trnopolje.
Vojska je vozila autobuse smrti, vojska je čuvala vrata logora, vojska je pucala na Korićanskim stijenama.
Ne možemo dalje kao društvo ako o ovome ne govorimo jasno. Ako i danas, 33 godine kasnije, preživjeli stoje pored tabuta bez priznanja od onih koji su zločin naredili i izvršili.
Zato se pitamo:
Gdje je spomenik za 102 ubijene djece Prijedora?
Zašto ga nema?
Ko se boji njihovih imena?
Jesu li i ta djeca bila „neprijatelji“?
Nije ovo samo prošlost. Ovo je sadašnjost.
Jer dok kostima tražimo kosti, a dušama mir, institucije koje bi trebale čuvati sjećanje – šute. Neki ih negiraju. Neki govore da „ne znaju dovoljno“. Neki kažu da je “vrijeme da se krene dalje”.
Ali kako da krenemo dalje kada još gazimo preko neobilježenih grobova?
Kako da oprostimo – kada nikad nije zatražen oprost?
Pozivamo sve ljude dobre volje – iz Prijedora, iz Banje Luke, Sarajeva, Beograda, Zagreba, Evrope – da nam se pridruže u ovoj borbi.
Ne za osvetu. Ne za podjele.
Već za ono osnovno, najljudskije:
Za pravo na sjećanje. Za istinu. Za dostojanstvo mrtvih i mir živih.
Ovo što se desilo u Prijedoru nije „tragika rata“.
To je zločin s potpisom.
Zločin s planom.
Zločin koji se još uvijek, u ovoj zemlji, pokušava prešutjeti.
Ali mi, dok god postojimo – nećemo šutjeti.
Jer šutnja ubija drugi put.
Jer zaborav je grobnica bez kamena!
Foto -AA
