Svakog jula postavljam sebi isto pitanje i tražim odgovor koji će zadovoljiti moju dušu, ispuniti je snagom i vjerom da će njihovim patnjama jednog dana doći kraj!

Srebrenica je moje srce kad utihne. To je rana koju nosim i kad šutim, i kad govorim. To su oči majki koje su plakale do iznemoglosti, mezari sinova koji nikad nisu odrasli, prazne ruke očeva koji nisu stigli da zaštite. Meni je Srebrenica bol koju osjećam i kad nisam tamo, i ljubav koju šaljem onima koje nikad nisam upoznao, a nosim ih kao najbliže.

Srebrenica je mjesto gdje je čovječanstvo palo. Gdje su nevini izdani, ostavljeni, izručeni smrti – dok je svijet gledao u drugu stranu. I zato Srebrenica nije samo prošlost, ona je tiha istina današnjice – jer i danas vidimo kako se nevini ostavljaju, kako se istina gazi, a bol koristi za tuđe ciljeve.

Zato hodamo Marš mira. Nismo tamo samo zbog prošlosti, već i zbog budućnosti. Svaki korak je molitva, svaka suza je svjedočanstvo. Hodamo jer ne možemo da zaboravimo. Hodamo jer ne damo da se zaboravi. Hodamo za one koji više ne mogu, a nikada nisu smjeli biti ostavljeni.

Mi ih nosimo u srcu – svi mi, iz svakog kraja ove zemlje, iz dijaspore, iz svijeta. Nema granice koja nas dijeli kad je sjećanje ovako sveto. Nema zaborava kad bol i ljudska patnja postane dio identiteta.

Negiranje genocida neće proći. Istinu ne mogu izbrisati ni oni koji je se boje. Srebrenica živi u svakom od nas koji nosimo tu istinu, nježno, dostojanstveno, prkosno.

Jer mi ne zaboravljamo.

I nikad nećemo.