Kada hrvatski premijer Andrej Plenković 11. jula dođe u Potočare, položi cvijeće, pokloni se sjenima više od 8.000 ubijenih Bošnjaka i održi govor o miru, pomirenju i evropskim vrijednostima — vrijedi se zapitati: govori li iskreno ili praznim riječima pokriva duboko licemjerje svoje regionalne politike?

Mnogi preživjeli genocida i članovi porodica ubijenih izražavaju ogorčenje zbog prazne simbolike koja ne prati stvarne promjene. Munira Subašić, predsjednica Udruženja “Majke enklava Srebrenica i Žepa”, nedavno je izjavila:

„Svake godine dolaze, polože cvijeće i odu. A kad treba da brane Bosnu i prava njenih građana, onda podržavaju one koji bi je podijelili. To nije poštovanje prema mrtvima, nego vrijeđanje živih.“

Plenkovićeva redovna prisutnost na komemoracijama u Srebrenici godinama se koristi kao simbolički gest poštovanja prema žrtvama genocida. Međutim, istovremeno, on na unutrašnjem i vanjskopolitičkom planu čvrsto stoji uz politiku Dragana Čovića i HDZ-a BiH — politiku koja zagovara tzv. “legitimno predstavljanje konstitutivnih naroda”, koncept koji u svojoj suštini negira političku volju građana, institucionalizira etničku podjelu i oživljava ideološki okvir koji je upravo doveo do rata i genocida. Kada danas Plenković brani Dragana Čovića i njegove zahtjeve za “legitimnim predstavnicima”, on zapravo nastavlja liniju političkog kontinuiteta koja ide od 1993. do danas. S tom razlikom što se zločini više ne dešavaju oružjem, već pravnim sistemom i diplomatskim pritiskom.

U Srebrenici je u julu 1995. godine izvršen genocid pod rukovodstvom političke i vojne vrhuške Republike Srpske, s ciljem trajnog uklanjanja Bošnjaka iz istočne Bosne. Genocid je bio krajnja manifestacija politike etničkog inženjeringa, koja je počivala na ideji da narodi trebaju živjeti u odvojenim etničkim prostorima i imati „svoje“ lidere koji govore „u njihovo ime“. Ta ista logika danas živi u konceptu „legitimnog predstavljanja“ koji zagovaraju Dragan Čović i Mario Kordić, a kojem Plenković daje neskrivenu podršku.

U praksi, “legitimno predstavljanje” znači da Bošnjaci u Federaciji ne bi smjeli glasati za hrvatskog člana Predsjedništva BiH ako taj kandidat ne dolazi iz etnički homogenih područja i nije eksponent HDZ-a BiH. Time se građanski suverenitet obesmišljava, a BiH se cementira kao duboko etnički podijeljena država. Ovakav model političkog uređenja, koji Plenković zdušno brani i lobira za njega i u Bruxellesu i u Washingtonu, u direktnoj je koliziji sa građanskim, multietničkim i antifašističkim vrijednostima – onima koje žrtve Srebrenice simbolizuju.

Stoga Plenkovićeva posjeta Srebrenici ne može biti protumačena drugačije nego kao ciničan politički performans. Jer kako drugačije objasniti činjenicu da isti čovjek koji se poklanja žrtvama genocida u Potočarima, istovremeno podržava politiku koja vodi ka de facto podjeli zemlje na etničke kantone i entitete?

Još ironičnije je to što Plenković, kao evropski orijentisani političar, podržava političku doktrinu koja je u suprotnosti sa presudama Evropskog suda za ljudska prava (Sejdić-Finci, Zornić, Pilav, Šlaku) koje jasno ukazuju da je sadašnji etnički ustroj BiH diskriminatoran i neodrživ. Uloga Plenkovića i Hrvatske u osporavanju presude “ Kovačević” je neosporna te ukazuje na svu licemjernost kojom se osporava građanski karakter BiH i njena unutrašnja suverenost! Ako žrtve genocida išta traže od političkih lidera, to nije simbolično prisustvo u julu, već kontinuirana borba protiv upravo onih politika koje su do genocida dovele.

Ne smije se zaboraviti da je dio politike koju danas vodi HDZ BiH — a Hrvatska podržava — direktni nasljednik ratne politike tzv. Herceg-Bosne, čiji su zvaničnici osuđeni u Haagu za zločine protiv čovječnosti. General Slobodan Praljak, kojeg je Plenković branio u Saboru nakon njegovog samoubistva, bio je osuđeni ratni zločinac. Kada takvi ljudi postaju “heroji” državnog narativa, a njihovi politički nasljednici partneri u regionalnoj stabilnosti, onda svaka riječ izgovorena u Srebrenici postaje prazna, a suze u Potočarima licemjerne.

Premijer Republike Hrvatske Andrej Plenković iznenada je sinoć posjetio Thompsona tokom generalne probe, a s njim su bili i ministar unutrašnjih poslova Davor Božinović te ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved. Plenković je na Hipodrom stigao sa svojom djecom, koje su, prema pisanju hrvatskih medija, bile oduševljene susretom s omiljenim pjevačem.

Marko Perković Thompson i dalje ostaje duboko polarizujuća figura u hrvatskoj javnosti. Dok jedni u njemu vide glas borbe za „domovinu i vjeru“, drugi ga doživljavaju kao propagatora ksenofobije, historijskog revizionizma i mržnje prema Srbima, Bošnjacima, antifašistima i drugima. Njegovi koncerti su zabranjivani u više evropskih zemalja, uključujući Njemačku, Švicarsku i Nizozemsku, upravo zbog sumnje u širenje ekstremističkih poruka. Subotnji koncert bi mogao biti masovni kulturno-politički događaj, ali i lakmus-papir za stanje društvenog dijaloga u Hrvatskoj.

Ako Andrej Plenković zaista želi iskazati poštovanje prema žrtvama genocida, onda mora prestati podržavati politiku etničkog inženjeringa i „legitimnog predstavljanja“. Mora priznati da istinski mir i pomirenje u BiH ne mogu postojati bez pune jednakopravnosti svih građana, bez obzira na njihovu etničku pripadnost. Sve drugo nije ništa drugo nego novi oblik istog starog nasilja — samo s kravatom, umjesto puške.

Ako Plenković iskreno poštuje žrtve genocida, onda njegov govor u Potočarima mora sadržavati jasnu poruku: da Hrvatska više neće podržavati politike koje dijele građane po etničkim linijama; da će stati uz građanske presude ESLJP-a, a ne uz interese HDZ-a BiH; da neće promovirati modele koji vode ka trećem entitetu, već one koji osiguravaju jednaka prava svim građanima BiH, bez obzira na vjeru, naciju ili adresu.

U suprotnom, Plenkovićeva prisutnost u Srebrenici nije znak poštovanja, nego ponovna izdaja i poniženje svih nevinih žrtava rata nastradalih upravo zbog politike etnonacionalnih podijela 90- ih! Takvima ne treba dozvoliti da svojim prisustvom oskrnave dolinu tišine!