Prvi put sam Josipa Pejakovića sreo ispred BBI centra u Sarajevu, u društvu rahmetli Sevke Kadrića — bosanskohercegovačkog književnika i jednog od istinskih intelektualaca naše zemlje. Bio je to susret koji se urezao u sjećanje, ne samo po toplini rukovanja, već i po tišini koja se tada stvorila, tišini poštovanja i razumijevanja među ljudima koji dijele iste vrijednosti: ljubav prema pisanoj riječi, prema čovjeku, prema istini.

Kasnije nas je život spojio na drugačiji, tiši način — kroz bolest, onu ljudsku slabost koja ne bira ni vrijeme ni mjesto, ali i kroz snagu, onu koju Josip nikada nije izgubio. A onda, kroz njegove knjige, kroz riječi koje su nadilazile papir i prelazile direktno u srce. Svaka njegova rečenica bila je vapaj i svjedočanstvo — ne samo o njemu, već o nama svima, o ovom vremenu, o ovom prostoru.

Josip Pejaković bio je više od glumca, više od književnika, više od čovjeka kojeg pamtimo po ulogama i nastupima. Bio je savjest naroda. Bio je ono što se više rijetko rađa: slobodan čovjek koji se nije bojao reći istinu, pa ni kad je boljela. Njegov glas nije bio samo glas pozornice — bio je to glas Bosne.

Hvala ti, Josipe, što si postojao. Hvala ti za svaku riječ, za svako “nismo mi od juče”, za svaki pogled koji je govorio više od monologa. Pamtit ćemo te, ne samo zbog onoga što si bio, već i zbog onoga što si ostavio — častan trag jednog velikog čovjeka.

Neka ti je vječni rahmet i hvala!

Tvoje djelo na putu one Bosne i Hercegovine koje si nosio u svom plemenitom srcu nastavit ćemo da njegujemo dok živimo!

Edin Osmančević & sa porodicom