Narodu, zapravo, treba tako malo.
Jedan trenutak istine, jedna emocija koja probije sve slojeve ravnodušnosti i laži.
Na primjeru smrti Halida Bešlića, da se dogodila — ili bolje rečeno, na načinu na koji se narod podigao da ga isprati, da ga spomene, da mu se zahvali — vidi se ono što nismo znali da još imamo: dušu.Ono što političari nisu uspjeli trideset godina, uspio je jedan čovjek s pjesmom.Jedan glas koji je, više od svih govornica i zastava, spojio ljude.
Halid nije bio samo pjevač — bio je nit koja je spajala, most koji je postojao i kad su drugi mostove rušili.Njegova smrt, ili i sama pomisao na nju, pokazala je koliko je to zajedništvo još uvijek živo, skriveno ispod pepela razočaranja, spremno da plane čim neko zapali iskru ljudskosti.Kad je otišao, gradovi su ušutili!Ali to nije bila šutnja mržnje, ni zaborava. To je bila šutnja u kojoj su i suze i ponos.
Ljudi su dolazili, bez obzira na ime, vjeru, stranu. Nisu došli iz obaveze, ni zbog protokola — došli su jer su osjećali.
I u tom osjećaju, u toj tišini ispunjenoj poštovanjem, rodilo se ono što je Bosna oduvijek trebalai što je odlika bosanskog bića :zajedništvo.Halid je za života spajao ljude pjesmom, a u smrti — spojio ih je suzom.I pokazao nam da još uvijek možemo biti zajedno.
Da nismo zauvijek izgubljeni u cinizmu i podjelama.
Da, kad se iskreno dotaknemo srca, sve etikete nestaju.
Političari su trideset godina gradili zidove, a Halid ih je srušio u jednoj noći.Nije trebao govore, nije trebao kampanju.
Njegova pjesma, njegov osmijeh, njegov način da kaže “brate, sestro, hajde da zapjevamo” bio je glas koji je nadjačao sve nacionalne himne.
I sad, kad ga više nema, shvatamo koliko je malo trebalo.
Samo jedan čovjek koji je iskren, koji ne dijeli, koji pjeva o ljubavi, o Mostaru, o zemlji koja mu je sve dala i sve uzela.Jedan čovjek koji je znao da narod ne treba hljeba i igara — nego samo malo istine, malo topline, malo zajedništva.
Halid nas je podsjetio ko smo.I ako išta ostane iza njega, neka to bude spoznaja da nismo izgubili sve — da još uvijek možemo stati jedni pored drugih, pogledati se u oči i reći: “Vrijedilo je.”
Narodu stvarno treba malo.A Halid je to malo pretvorio u nešto veliko — u sjećanje koje liječi, u tugu koja spaja, u vjeru da ljubav ipak ima posljednju riječ.
I možda je to, na kraju, njegova najveća pjesma.
