Degutantna je činjenica da vlasti Bosne i Hercegovine formiraju novu “Radnu grupu za provođenje presuda Evropskog suda za ljudska prava na etničkom principu kako bi sprovela presude suda za ljudska prava a gdje u stvari ” građanin” nema svog predstavnika a predmet je rasprave o kome se ”odlučuje”!

Novi sastav Radne grupe, uspostavljen odlukom Vijeća ministara BiH u julu 2025. godine je ogledni primjer političke ironije: grupa koja bi trebala srušiti etnički sistem diskriminacije sastavljena je upravo prema etničkom ključu.

Sastav od dvanaest članova — po tri iz Vijeća ministara, oba doma Parlamentarne skupštine i entitetskih vlada — djeluje naizgled inkluzivno. Ali ta “inkluzivnost” je lažna jer radi se o reprezentaciji etničkih elita, a ne građana.

U njoj sjede ljudi koji su decenijama dio istog sistema koji je predmet presuda Evropskog suda: sistema koji isključuje Rome, Jevreje, Bosance te “ostale”, kao i sve one koji se ne žele svrstati u tri “konstitutivna” naroda.

Presude Sejdić–Finci, Zornić, Pilav i Pudarić jasno su rekle: Bosna i Hercegovina mora postati država u kojoj svi građani imaju jednaka politička prava, bez obzira na etničku pripadnost ili entitetsko prebivalište.

Sama činjenica da se insistira na “etničkoj ravnoteži” u tijelu koje bi trebalo da ukine etničke barijere govori sve o političkoj nemoći BiH ali i zamagljivanju očiju bh javnosti!

Ne radi se ni o kakvoj ravnoteži , već u stvari to je mehanizam uzajamne blokade.

Svaki član ima zadatak da “čuva interese svog naroda”, a ne interese svih građana. Rezultat: kompromis koji nikoga ne ugrožava, ali ni ne oslobađa.

Dok se političke elite bave ravnotežom između “Bošnjaka, Hrvata i Srba”, najveća većina stanovnika BiH — oni koji se jednostavno izjašnjavaju kao građani — i dalje su bez političkog glasa.

Presuda Zornić protiv BiH upravo je zbog toga bila presudna: Evropski sud je istakao da “država ne može ostati talac konstitutivnih naroda” i da je “vrijeme da BiH postane građanska demokratija”.

No, u političkoj praksi, “građanin” je ostao najopasnija kategorija: on prijeti da razbije monopol trojstva koje kontroliše sve – od ustava do javnih preduzeća.

Upravo zato se i dalje održava sistem u kojem su etničke kvote važnije od ljudskih prava, a “nacionalni interes” važniji od evropskih presuda.

Etnička simetrija u političkim tijelima služi kao savršen alibi za ”da se ništa ne radi”. Kada proces reforme propadne, uvijek se može reći da “nije bilo konsenzusa”.

Konsenzus, međutim, nije demokratska vrlina ako se koristi kao oružje za održavanje nepravde.

U praksi, to znači da manjine i “ostali” nemaju kome da se obrate, jer svi ključni akteri pripadaju trojnom savezu koji upravlja državom po etničkim linijama.

Ustav Bosne i Hercegovine, potpisan u Daytonu 1995, bio je zamišljen kao privremeno rješenje. Danas je, zahvaljujući političkoj tromosti i međunarodnoj popustljivosti, postao zacementirani sistem neravnopravnosti.

Radne grupe poput ove samo produžavaju iluziju da se nešto mijenja — dok se u suštini brani status quo.

Nova Radna grupa za provođenje presuda ESLJP ne može uspjeti upravo zato što je koncipirana da ne uspije.

Sastavljena po etničkom ključu, ona će ponovo pokušati pomiriti nepomirljivo: očuvati privilegije konstitutivnih naroda, a istovremeno “zadovoljiti” Evropski sud.

To je politička matematika koja nikada ne daje rezultat.

Prava reforma može početi tek onda kada se u političkom jeziku BiH prestane govoriti o “ravnoteži naroda”, a počne govoriti o jednakosti građana.

Dakle sve dok institucije budu formirane po etničkom ključu, one neće moći donijeti odluke koje ukidaju etničku diskriminaciju.

Niko neće da ruši sistem od kojeg živi.