Esma Palić: “Na rastanku mi je rekao: ‘Uradiću ovo do kraja, sa mnom šta god da bude.’ Moglo se učiniti više na njegovom spašavanju. Heroji nikome ne trebaju.”

U historiji svakog naroda postoje ljudi čije bi ime moralo biti upisano zlatnim slovima – ali u Bosni i Hercegovini, takvi ljudi bivaju izbrisani.

Jedan od njih je Avdo Palić, komandant odbrane Žepe, profesor književnosti, čovjek koji je 1995. mogao otići, ali je odlučio ostati. Za svoj narod. Za ljudskost.

Gotovo tri decenije kasnije, njegovo ime se rijetko spominje, njegovi posmrtni ostaci pronađeni su tek 14 godina nakon nestanka, a odgovorni – i domaći i strani – nikada nisu položili račun.

Njegova supruga, Esma Palić, nije prestala govoriti:

“Na rastanku mi je rekao: ‘Uradiću ovo do kraja, sa mnom šta god da bude.’ I otišao je. Nikada se nije vratio.”

Avdo Palić je 27. jula 1995. godine otišao na dogovorene pregovore s predstavnicima Vojske Republike Srpske, u prisustvu ukrajinskih i UN-ovih oficira. Sastanak je održan u kasarni u Han Pijesku. Kada je pokušao napustiti prostorije, bio je fizički spriječen. Uhapšen je. Od tog trenutka – nestao.

Znalo se gdje je. Znalo se ko ga je uhapsio. Znalo se da je živ. I niko ništa nije učinio.

“Uradilo se vrlo malo – gotovo ništa – na njegovom spašavanju. Znali su svi. I međunarodna zajednica, ali i naša vlast u Sarajevu,” kaže Esma. “Ali nije bilo političke volje. Nije imao stranačkog pokrovitelja. Nije bio ‘njihov’. Zato je nestao.”

Avdo Palić je organizovao odbranu Žepe, enklave koja je, uprkos potpunoj vojnoj nadmoći agresora, uspjela sačuvati živote hiljada civila. Upravo zahvaljujući njegovim pregovorima i ličnoj hrabrosti, Žepa nije doživjela masakr kakav se dogodio u Srebrenici.

No, dok je Avdo pregovarao, u Sarajevu su već bili “zaboravili” Žepu. U kasnijim analizama – uključujući i one iz Haškog tribunala – jasno se vidi da je Žepa bila žrtvovana političkim kalkulacijama. I tadašnja vlast u Sarajevu – od Predsjedništva do Ministarstva odbrane – znala je šta se dešava, ali nije reagovala. Nije postojala ni diplomatska ni vojna inicijativa da se Avdo zaštiti, spasi ili makar razmjenjuje.

“Bila sam u kabinetima, tražila informacije, molila, vapila. Niko nije znao ništa. Ili su se pravili da ne znaju. I domaći i međunarodni. Zatvorena vrata i spušteni pogledi,” kaže Esma.

Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su tek 2009. godine u sekundarnoj grobnici u Javoranima kod Han Pijeska – poznatoj lokaciji još od ranih 2000-ih. Dugo se znalo gdje da se traži. Niko nije išao. Niko nije gurao. Država nije pokazala ni minimum brige.

Apsurdno je i sramotno da se ni danas ne zna ko je naredio ubistvo Avde Palića. Dokumenti postoje. Ljudi znaju. Ali nema istrage. Nema optužnice. Nema procesa. Samo zaborav, programirani zaborav.

U društvu koje se davi u kriminalu, stranačkom reketu i moralnoj truleži, heroji poput Avde Palića predstavljaju prijetnju. U državi u kojoj se profitira na “teškim temama” samo ako su politički isplative, oni koji su iskreno služili narodu – bez interesa, bez zaštite – gurnuti su u marginu.

Ovdje se slave ratni profiteri, lažni patrioti, trgovci žrtvama. Ovdje je korupcija temelj sistema, a istina neprijatelj stabilnosti. U takvom sistemu ne trebaju oni koji nisu pristajali na laži, koji nisu trgovali ljudskim životima.

“Heroji nikome ne trebaju,” kaže Esma. “Pogotovo ne u društvu koje ne zna razlikovati žrtvu od dželata, ni istinu od propagande. Ali ja neću šutjeti. Jer ako zaboravimo Avdu, zaboravili smo i ono malo ljudskog u nama.”

Zašto institucije BiH nikada nisu istražile Avdinu otmicu, iako su svi znali gdje je nestao?

Zašto nijedna vlada – ni tada ni danas – nije insistirala na spašavanju ili razmjeni komandanta Žepe?

Zašto nema spomenika, trga, ulice, dana sjećanja?

Zašto su zločinci politički rehabilitirani, a oni koji su branili narod izbrisani iz sjećanja?

Zato što bi priznanje istine srušilo temelj današnje političke laži. Zato što je u ovoj zemlji opasno biti častan, a još opasnije – podsjećati druge na to.

Edin Osmančević, autor