Znamenita bosanska žena Umihana Čuvidina, nije nepoznata našoj javnosti, najviše zahvaljujući dubokoj memoriji našega naroda, ali i vrijednim autorima koji su zabilježili oskudne ali dragocjene podatke iz njenog života (Kemura, Hadžijahić i drugi).

Nije nepoznata u našoj javnosti ali, mišljenja sam, kao prva bošnjačka pjesnikinja, nedovoljno je vrednovana i zastupljena u literaturi.

Prema dostupnim biografskim podacima o Umihani Čuvidinoj saznajemo sljedeće. Rođena je oko 1794. godine, u sarajevskoj mahali na Hridu (S. Kemura). Kuća joj je bila na uglu Mujezinove mahale. U zvaničnim sidžilima podaci o njoj ne postoje.

Umihana je bila zaručena s Mujom Čamdži bajraktarom, koji je 1813. godine, poginuo kod Loznice u slamanju prvog srpskog ustanka. Bio je bajraktar bosanske vojske pod komandom Alipaše Derendelije, koja je u ljeto 1813. godine upućena prema Srbiji. Bosanska vojska je pobjedonosno ušla u Beograd 5. oktobra 1813. godine.

Za pogibiju vjerenika Muje Čamdži bajraktara, Umihana će saznati u zimu iste godine; kada se vojska vratila sa fronta. Od velike tuge Umihana se nije htjela nikada udavati, već je počela pisati pjesme o tim događajima i svom junački poginulom vjereniku. Tako se iz teške boli i tuge rodila naša prva bošnjačka pjesnikinja.

Njena najpoznatija pjesma i možda jedina koja je sačuvana u orginalnoj verziji je pjesma pod naslovom „Sarajlije iđu na vojsku protiv Srbije“. To je duža epska pjesma, pisana arapskim pismom na bosanskom jeziku.

Umihana Čuvidina se ubraja u istaknute predstavnike alhamijado književnosti koja je cvjetala u Bosni. Muhamed Hadžijahić navodi podatak da je pjesma sačuvana zahvaljujući Ibrahim agi Musakadiji (umro 24. juna 1935) koji je znao ovu pjesmu napamet.

SARAJLIJE IĐU NA VOJSKU PROTIV SRBIJE

Evo danas sedam godin dana

Kako cvili bosanska fukara:

Dok ne dođe paša Ali-paša.

A čim dođe paša Ali-paša,

On popisa svu butum Krajinu,

Svu Krajinu i Hercegovinu,

Najotragu mlade Sarajlije,

Sarajlije mlade jeničare

I pred njima gazi Memiš-agu.

Kad to čuli mladi jeničari:

Zlatne poše razmotaše,

Čiverice obukoše;

Al-binjiše poskidaše,

Zagarije obukoše;

Aga-šalvar iskidaše,

Gazalice obukoše;

Kajsarlije iskidaše,

Kaišlije pritegoše.

I pođoše jeničari

I pred njima Memiš-ag.

Kad su bili uz Kovače,

Govori im Memiš-aga:

-Djeco moja jeničari,

De dva i dva zapjevajte,

Domovinu rasplačite.

Zapjevaše jeničari:

-Naše majke ne plačite,

Naše seke ne žal’te nas,

Naše drage ne čekajte,

Naše ljube udajte se.

Mi ćemo se iženiti,

Pod Loznicom u polju zelenu.

I odoše jeničari.

Iz Saraj’va rano podraniše,

Na Glasincu konak učiniše,

Kod Sokoca vrela studenoga.

Sa Glasinca rano podraniše,

U Kasabi konak učiniše,

Iz Kasabe rano podraniše,

Kod Zvornika konak učiniše,

A otalen rano podraniše,

Kod Loznice konak učiniše.

Tu su bili tri bijela dana,

Dok im stiže paša Ali-paša.

A čim dođe paša Ali-paša,

On zametnu Tunhazli ćupriju

I premetnu mlade jeničare:

Najnapreda Čamdži bajraktare,

A za njima Pinjo bajrakatare,

A za njima Ahmet bajraktare,

A za njima aga Memiš-aga,

A za njima mladi jeničari.

Čim priđoše kavgu zaturiše

I nadbiše Srbadiju mladu,

I siđoše stojnu Biogradu.

Tu su bili preko mjesec dana.

Skupiše se Sarajke djevojke,

Knjigu pišu gazi Ali-paši:

-S Bogom babo, pašo Ali-pašo,

Pusti nama sve naše ašike,

Jer ostasmo mlade neudate.

Ali-paša njima otpisuje:

-Bogom kćerke, Sarajke djevojke,

Iskup’te se na Ravne Bakije

I uzmite turski abdest na se,

Dovu činte od Boga išćite,

Da ja uzmem stojna Biograda,

Semendru niže Biograda,

Pustiću vam sve vaše ašike.

Djevojke su pašu poslušale,

I izišle na murad, na dovu,

Tu su Bogu dovu učinile.

Bog je dovu kabul učinio:

I ne prođe ni petnaest dana

Paša uze stojna Biograda

I Semendru niže Biograda.

Vratiše se mladi jeničari

Svome domu svome zavičaju.

Historičar S. Kemura je od svoje nane slušao priče o pjesnikinji Umihani; pamtila ju je kao staru djevojku koja je stanovala na lijevoj obali Miljacke na Hridu. Smatra se da je umrla oko 1850 godine (postoje različite godine o njenoj smrti; neki autori navode da je umrla oko 1870.) i da je sahranjena pod Gajem na Hridu. Tačna lokacija mezara je nepoznata te ne postoje nišani koji bi obilježili njen mezar.

Međutim, Umihana je dobila spomenik drugačije prirode, duboko utisnut u memoriju našega naroda, tako da pjesnikinja; znamenita bosanska žena Džemila Hanumica Zekić (1917-2004), (istovjetne životne priče kao Umihana) o Umihani Čuvidinoj zapisa:

…Za grob ti se ne zna, lijepa Umihano,

Zato ti se spomen podići ne može,

Da se znade da si pjesnikinja bila,

U doba staro, teško i ratno,

Kad i djeve znaše za krvave nože“.

Zbog dubokog sevdaha Umihane Čuvidine, u godinama prije Drugog svjetskog rata, u Sarajevu se kao primjer ljubavi govorilo: „Voli k’o Sevda“. Prva bošnjačka pjesnikinja Umihana Čuvidina bila je poznata pod imenom Sevda.

Neka je rahmet našoj Umihani.