Prvi bosanski rječnik (bosanko-turski rječnik) napisan je u Tuzli 1631. godine, iz pera Muhameda Hevaija Uskufija. Rječnik se pojavio daleko od onovremenih političkih i kulturnih centara, te se s razlogom postavlja pitanje o “pokretačkoj snazi” ili “idejnom izvorištu” u kojem je Uskufi, uz svjetlo dotrajale svijeće, napisao epohalno djelo.

U vrijeme dok je trajala vojna na Egipat 1519. godine, u Konjević Polju je osnovana tekija. Ali većina autora smatra da se radi o zaviji, musafirhani, koja je imala određene i tekijske sadržaje. Ili da slobodnije upotrijebimo srednjevjekovni izraz i ovaj objekat nazovemo “hiža”. Utemeljitelj tekije bio je Hamza-dede Orlović, ranije spahija, koji je od sultana dobio prostran čifluk oslobođen svih poreza.

O Hamzi-dedi biografski podaci su veoma oskudni. No, u blizini se nalazi mjesto na vrletnoj stijeni koje se naziva Kušlat koje je u vrijeme srednjevjekovlja bila značajna utvrda. Sa dolaskom osmanlija ovdje se stacionira osmanska vojna posada i gradi se jedna od najstarijih džamija u Bosni u periodu između 1460-1480.; Džamija na stijeni.

Pojam Kušlat u prijevodu znači stanište (gnijezdo) ptica, sokolova ili orlova. Možda je Hamza-dede potomak stanovnika Kušlata; te je dobio prezime Orlović. Bez sumnje, kao spahija, dokazao se u borbama pod zastavom sultana i dobi ime Hamza što znači lav (u to vrijeme veoma rijetko ime u Bosni). Pojam dedo ima prizvuk drevnog bosanskog izraza poštovanja koje seže i u vrijeme bogumila. Uzgred, šira regija Srebrenice i ovaj kraj u cjelosti, bio je žarište bogumilskog učenja, te savremeni izvori iz srednjevjekovlja bilježe “da su svi bogomilske jeresi”. Jedno od središta bogomilskog učenja bio je i Kušlat.

Po svemu sudeći potomak Hamza-dede Orlovića, Hamza Bali Bošnjak otišao je u škole u Istanbul. Sticao je znanja kod istaknutih šejhova te i sam dobio visoko zvanje i časti šejha. Po povratku u Bosnu osniva i razvija svoj tarikat koji će zbog prihvaćenosti kod stanovništva, i brojnosti pristalica, uskoro prerasti u pokret poznat pod imenom Hamzevije.

Hamzin pokret imao je najjača uporišta i najviše pristalica u tuzlanskom kraju koji se može posmatrati Hamzinim širim zavičajem, obzirom da je prema većini istraživača rođen u Konjević Polju. Poslije pogubljenja šejha Hamze Balija Bošnjaka 1573. godine i četrdeset njegovih derviša, uslijedili su brojni progoni njegovih pristalica, a posebno je upečatljiv progon 1582. godine. Tada onovremeni izvori bilježe da je ovaj derviški red imao zasebnu vladu koja je očigledno imala i političke tendencije. Zapravo, kako je to primijetio Dž. Čehajić a razmatrao E. Kukavica; u svojoj sadržajnoj studiji o Hamzevijama, čini se da povod likvidaciji ovoga pokreta nisu bile doktrine i učenje hamzevija, već hamzevijska strukturalno-organizacijska i politička orjentacija koja se izolirala od zvaničnih struktura i djelovala samostalno; kao država u državi.

Takve tendencije su pokrenule aktivnosti Porte da ovaj autohtoni bosanski red, koji je prerastao u pokret, likvidiraju u samom začetku. U hamzevijskoj opasnosti koju su osjećali osmanski dvor, administracija i ulema, nalazimo motive koji su bili više političke nego doktrinarane prirode, mada se u sudskim procesima i progonima, u stilu tradicije “srednjega vijeka”, naglašavalo to religijsko odnosno heretičko. (Sušić bi možda napisao: “Pobune”!).

Historijski izvori bilježe da je derviški red hamzevija imao nekoliko desetina hiljada pristalica a jedno od uporišta bila je Gornja Tuzla gdje su, kao što je poznato, bili stacionirani janjičari; a to je važna činjenica koja hamzevijskom pokretu, na izvjestan način, daje vojno krilo. Poslije pogubljena Hamza Balija Bošnjaka red hamzevija prelazi i djeluje u dubokoj tajnosti. Tako da i Muvekit (umro 1888.) pišući svoje djelo Tarih-i-Bosna govoreći o tuzlanskom kraju navodi podatak da “…i sada u tim krajevima ima hamzevija…”.   

Zanimljivo je ovdje, u kontekstu sufijske duhovnosti koja je, čini se, dijelom sublimirala raniju bosansku a posebnu bogomilsku duhovnost (što je najočitije na primjeru brojnih dovišta ali i u djelovanju hamzevija), spomenuti i posebno naglasiti: da je prvi bosanski rječnik nastao u Tuzli, iz pera Muhameda Hevajie Uskufija 1631. godine, a da je sam Uskufi tokom svog života uvijek ponosno isticao da je Bošnjak a jezik kojim govori bosanski.

Međutim, Muhamed Hadžijahić analizirajući „Tuzlanski hagiološki katalog“ iznosi mišljenje da je Uskufi mogao biti porijeklom iz Uskopče kako se ranije nazivalo mjesto na prostoru današnjih Živinica.

Kod Uskufija je izuzetno prisutan snažan, jasan, samosvjestan i nepokolebljiv bosanski identitet kojeg on na osebujan način štiti, predstavlja, ali i kroz svoje epohalno djelo “duhovno kodificira i ovjekovječuje” . S toga, ne treba da čudi da, kada Muhamed Hadžijahić u “Popisu Dobrih u Tuzli i okolini” u dijelu u kojem se spominje “Šair (pjesnik) u podnožju munare”; upravo najviše govori o Uskufiju; kao da učeni rahmetli Hadžijahić nagovještava…, da se u podnožju munare Jalske džamije u Tuzli nalazilo turbe Šaira (pjesnika)???, ili uspomena na njegov život i djelo… (Možda je taj Šair  (pjesnik) bio USKUFI???).

Zanimljivo je primijetiti da je prvi bosanski rječnik iz pera Uskufija nastao 1631. godine, dakle nepunih šesdeset godina nakon “slamanja pobuna”; kako je to možda okvalifikovala tajna Portina administracija…

/dr. sc. Suadin Strašević/Fotografije preuzete sa interneta