Teško je pouzdano i precizno kazati kada je historija postala naukom ili znanošću. O tome postoje različita mišljenja koja proizilaze iz različitih historijskih škola. Pa i tu, u samom startu dakle, nailazimo na dileme koje se produbljuju do te mjere da je historija, čini mi se, na neki način zanemarila samu sebe pa tu i tamo; nailazimo na primjere tumačenja historije kao dijahrone slike svijeta uz istovremeno projektovanje svijesti. Ono u čemu se pak historičari slažu jeste činjenica da je misao i svijest o prošlome stara koliko i čovječanstvo; starija od Herodota ali i drugih.

Naša današnja priča vodi nas u Tuzlu. Naime 1804. godine Mahmud paša Tuzlić (jedini tuzlanski kapetan sa činom paše) u mjesto Poljice šalje veću jedinicu vojske s ciljem da u Poljicu sagradi drvenu džamiju po uzoru na Staru drvenu džamiju u Priluku koju je sagradio njegov daleki predak i rodonačelnik Hasan kapetan (džamija u Priluku danas ima status nacionalnog spomenika Bosne i Hercegovine).

Povlačenje vojnika iz tuzlanske tvrđave došlo je vrijeme kada je u Tuzli i okolini harala kuga. U turbulentnim vremenima trebalo je sačuvati zdravlje vojnika. Vojska je gradila džamiju i izvodila uobičajene vojne vježbe i aktivnosti. U izvorima se kaže: “u izgradnji džamije je sudjelovao veći odred vojnika”.

Vojska radi naporno i uz rječicu Ugar gradi džamiju, postavlja kaldrmu i probija put prema Hanovima; danas Centar Poljica, a nekada poznato odmaralište na putevima ka unutrašnjosti Bosne.

Proslavio se Mahmud paša Tuzlić u slamanju Prvog srpskog ustanka 1813. godine. Kao sjećanje na taj događaj, u Kalesiji postoji put koji se naziva “pašin put” kao sjećanje na marširanje tuzlanske tvrđavne posade pod komandom Tuzlanskog paše. Zajedno sa drugima odlikovan je sultanovim beratom za hrabrost/ pa otuda je u Staroj džamiji u Poljicu napisano “Mustafa” što znači “odlikovani”.

Mahmud paša je bio domaćin skupa bosanskih prvaka na kojem je odlučeno, da se pod komandom Zmaja od Bosne, krene u rat za bosansku slobodu i nezavisnost. Pokret je doživio slom ali ideološka iskra slobode je i dalje tinjala.

U tim okolnostima na “odmetnutu” Bosnu sultan 1850. godine, šalje Omer pašu Latasa sa naredbom “da Bosna mora biti ponovo osvojena”…, i tada, zapravo, počinje naša priča.

Surovo i bez milosti Latas osvaja bosanske gradove i uništava staru Bosnu. Osvaja i Tuzlu. Mahmud paša Tuzlić se zakratko povlači prema Slavoniji a glavnina njegovih snaga se povlači upravo prema Poljicu. Latas iz Tuzle izbija na Kiseljak i pokušava prijeći Spreču. Tu u poljima gdje je danas akumulacija jezera Modrac, tri dana i tri noći vode se krvave borbe. Latasove snage su odbačene. U Poljicu i Priluku postoji veliki broj šehidskih nišana palih boraca iz tih borbi.

Latas zatim osvaja Turski Lukavac (danas Lukavac Mjesto). Počinju velike kiše. Spreča se izlilila iz korita i Latas naređuje da se grade “duđerije” lađe, odnosno danas bi smo rekli pontonski mostovi. Pokušava osvojiti Puračić kao veću varoš ali nije uspio. Poslije nekoliko dana se povlači na Ozren gdje je podigao tabor na lokaciji koja se danas naziva Omerove vode.

Zarobljava Mahmud pašu Tuzlića i prvake Tuzle te ih uz ponižavajući način, u lancima, sprovodi kroz Sarajevo poslije čega su bačeni u tamnice Rodosa. Na Rodosu je bio utamničen i njegov sin Osman beg Tuzlić koji će 1864. godine, biti oslobođen i vraćen u Tuzlu; šest godina poslije smrti svog oca Mahmud paše Tuzlića. O smrti Tuzla paše veoma dirlljiv hronogram je spjevao njegov šura Fadil paša Šerifović.

Slušajući ove i slične priče od svog oca Osman bega Tuzlića (koji je zajedno sa ocem tamnovao na Rodosu) odrastala je Tahira hanuma. Često je boravila u Priluku i Poljicu, upravo kod Stare Poljičke džamije; nadgledala je prostrana selišta i posjede. Poljice i Priluk kao duhovno srce nekadašnje tuzlanske kapetanije postaju čuvarima sjećanja na staru Bosnu koja je u krvi ugušena.

Vilovići su stara porodica koju spominje i Adem Handžić proučavajući popise zabilježene u osmanskim defterima iz 1533. godine. Bili su nastanjeni u današnjim Bokavićima koji su tada pripadali Poljicu. Dugo je bio spor među mještanima jer su stari Poljičani, sve do izgradnje jezera Modrac, smatrali da Bokavići pripadaju Poljicu. Uostalom Bokavići i jesu bili dijelom džemata stare Džamije na rječici Ugar u Poljicu.

Upravo ovu džamiju, za pretpostaviti je, posjećivao je Mustafa efendija, a sasvim je izvjesno da je jedno vrijeme ovdje i službovao. Mustafa efendija Vilović će umrijeti vrlo mlad (ili će, možda, poginuti u borbama 1878. godine u vrijeme Austro-Ugarske okupacije). U tom periodu rođen je i njegov sin Osman. Neki izvori ukazuju da je rođen 1878. godine, drugi pak navode godinu 1870.

Upravo ovog dječaka pod svoju zaštitu i brigu uzela je Tahira hanuma Tuzlić koja nije imala svoje djece. Ona ga školuje, savjetuje, usmjerava i odgaja. Osman postaje hafiz, učenjak, gradonačelnik, parlamentarac i jedan od vodećih lidera JMO.

Međutim, o kakvoj idejnoj snazi Tahira hanume se radi govori i sljedeći podatak. Naime, 1907. godine, uz prisustvo Osman efendije Vilovića i drugih uglednika Tuzle, Tahira hanuma utemeljuje jedan od najvećih vakufa Bosne. U vakufnami se prisjeća svojih predaka počevši od Hasana kapetana (vakifa džamije u Priluku)… Također u istoj vakufnami Tahira hanuma Tuzlić utemeljuje fondaciju za “školovanje i stipendiranje studenata iz Bosne”. Naglašava tada Tahira hanuma “iz Bosne”.

Osman efendija Vilović je izrastao u znamenitu i historiji poznatu ličnost. Sjećanje na njega zaslužuje duboko poštovanje. Zapravo, hafiz Vilović je izdanak jedne misli i ideje koja ima svoj jasan historijski hod i po logici historijskih zbivanja; u kući Tuzlića i pod okriljem znamenite bosanske žene Tahira hanume Tuzlić, učen je i pripreman za historijska djela vrijedna svake pažnje i divljenja.

Vratimo se na početak ove priče. Mislim da problem historije kao nauke još uvijek leži u traganju za historijskim izvorima ali i, prije svega, u njihovoj interpretaciji za što su; priznat ćemo, potrebne brojne neprospavane i duge noći… zar ne?