Muzej u osnovi označava ustanovu koja čuva, baštini i izlaže djela od posebne naučne i kulturne vrijednosti. Pojam je nastao u antičkoj grčkoj i već tada, dakle u drevna vremena, čovjek je spoznao potrebu da sačuva i predstavi duhovno i materijalno nasljeđe svog mjesta, grada, ali i čovječanstva.
Pa tako, danas u svijetu, postoje svjetski muzeji koji su nezaobilazni u svijetu nauke, kulture i općenito civilizacije kao što su npr: Louvre, Metropolitan museum of Art, Brits Musheum, Kairo i drugi. Najstarija muzejska ali i naučna ustanova u Bosni i Hercegovini je Zemaljski muzej u Sarajevu, osnovan 1888. godine. Muzeji imaju i svoj Dan koji se obilježava 18. maja. Pored muzeja, važno mjesto u očuvanju naše kulturne baštine imaju odjeljenja pojedinih biblioteka, galerije, i općenito spomeničko nasljeđe. Sve navedeno, pored naučne i kulturne dimenzije itekako je u funkciji očuvanja naše kulture, duhovnosti i jasno pokazuje dubinu naše memorije i svjesnosti o sebi. Stoga u nastavku ćemo se osvrnuti na stanje u našem gradu Živinice i dati neke konkretne prijedloge.
Uz napomenu, da se sve napisano, može primijeniti i u drugim sredinama u Bosni. Živinice su prostor na kojem kontinuitet života, pa tako i tragova čovjeka; njegovog rada i stvaralaštva, možemo pratiti hiljadama godina unatrag. Sama općina pak, u institucionalnom smislu, mlađeg je datuma, osnovana je 1959. godine. U zadnjem vremenu Grad Živinice doživljava izvjesni privredni razvoj što je pohvalno i nadam se da će se ti trendovi nastaviti ali i značajno pojačati. Međutim, na kulturnom planu primjećujem određeni zastoj i stagnaciju.
Mišljenja sam da nemamo dovoljno institucionalne snage, a kulturni i duhovni život se sveo na neumoran rad pojedinaca, koji zbilja zaslužuju posebna priznanja pa i zahvalnost, zbog nadolazećih generacija, koje će proučavati njihova djela i vjerujem, imati se čime ponositi u spoznajama vlastitog zavičajnog identiteta. No međutim, mi, kao što rekoh, imamo veoma značajno spomeničko nasljeđe koje je nedovoljno populisano u domaćoj ali i u široj javnosti. Ovom prilikom nabrojat ću samo neke:
Nacionalni spomenici: stećci na nekropoli džamij Jasik, Stara džamija u Priluku. Muzejska soba Džebarske džamije. Spomenik poginulim partizanima na Karauli. Spomenik Ljiljan i memorijalni park u centralnom dijelu grada. (Uzgred da spomenem: nisam saglasan sa preimenovanjem dijela Gradskog bulevara Heroja Nesiba Malkića. Mnogo je bolje da ostane ovako. Uvažavam u potpunosti lik i djelo rahmetli Samira Kamenjakovića; imali smo divnu i duboku saradnju; obostrano uvažavanje i poštovanje, i mogu reći da je bio moj Prijatelj. Duboko sam razmišljao o svemu tome te sam došao do narednog prijedloga: Predlažem da se u dijelu grada Živinice osnuje aleja naših velikana; gdje bi se našle ploče sa imenima naših zaslužnih građana iz svih sfera života.
Tu bi se svakako našla spomen ploča rahmetli Samira. Tada, u tom slučaju, mi kao odgovorno društvo danas; uspostavljamo sistem vrijednosti, odajemo priznanje našim posebno zaslužnim građanima, ali i istovremeno dajemo i putokaz u budućnost! Sasvim sam uvjeren da ovaj prijedlog ima uporišta i u životnoj filozofiji rahmetli Kamenjakovića koji mi je, uzgred da kažem i to; ako je bitno, zajedno sa drugim ljudima, uručio i najviše Priznanje Grada Živinice “Spomen plaketu” još 2021. godine).
Veoma su značajni i izložbeni paviljon fotografija u BKC-u u Živinicama i stari gater u njegovoj blizini. Dodajmo ovom ponosnom spisku i jedinstveni Spomenik Bosanskoj ženi koji je u fazi završnih radova, i kojeg već sada posjećuju brojni turisti i koji plijeni svojom ljepotom; izaziva divljenje, poštovanje i najplemenitije emocije.
U svakoj našoj sredini gradskog područja (npr. stećci, stare gradine, brižljivo klesani nišani ali i nadgrobni spomenici drugih religija…) postoji duhovno i materijalno nasljeđe koje je veoma značajno i traži sistematičan stručan pristup.
Na čuvenoj pariškoj smotri kulture Krleža je davno govorio o postojanju “Bosanske civilizacije” u Evropi. Mi, dakle, baštinimo takvo bogatstvo… Generalno ono što nedostaje našem Gradu, svima nama, jeste ZAVIČAJNI MUZEJ koji bi bio na tragu svega navedenog i, na neki način, bio kamen temeljac jednog ozbiljnijeg pristupa nasljeđu odnosno, nazovimo to: “povratku sebi” ili “susretanje sa sobom” u duhovnom smislu. Do tog vremena koje će, nadam se doći, predlažem sljedeće: Potrebno je da naše obrazovne ustanove (osnovne i srednje škole) razmisle o obaveznoj posjeti navedenim spomenicima kulture u našem gradu i gradskom području i da isto uvrste u svoje godišnje programe rada. Takoďer da učenici kroz obrazovni proces, uz prikladne izložbe i radionice, upoznaju nasljeđe grada; i na taj način imaju “doživljaj historije i Domovine”.
