Prvi upadi Osmanlija u Tuzlu zabilježeni su 1460. godine. Tri godine poslije, 1463. Bosna je potpala pod osmansku vlast. Međutim, Mađari su izvršili protuofanzivu i uspjeli su potisnuti Osmanlije iz sjeverne Bosne uključujući i prostore Tuzle. Međutim, Osmanlije ponovo osvajaju Tuzlu 1474. godine i tada ovi prostori definitivno ulaze u sastav Osmanlijskog carstva. Tuzla je 1474. godine, kao timar i istureno granično područje data nekom Vuku a zatim nekom Šimerdu na upravljanje. Već tada je bila ubrajana u mukate Zvornika, odnosno zvorničkog eminluka.

Jačanjem osmanske vlasti u naredne tri godine, Tuzla je prije 25. februara 1477. godine, zbog prirodnog bogatstva soli, postala carski has. Prihodi sa tuzlanskog područja, proglašenjem carskog hasa, su i formalno postali državni. Obje Tuzle i Gornja i Donja su bile carski has. U ranoj historiji Tuzle u osmansko doba uočavamo da je Tuzla, kao carski has, imala državnog emina (upravnika).

Po osvajanju Tuzle, prema Ademu Handžiću, da bi se osigurao osvojeni prostor Tuzle i okoline, osmanlijske vlasti su u ovim krajevima izgradile drvenu tvrđavu. U prilog ovoj tvrdnji ide i činjenica da su obje tuzlanske nahije, gotovo u cjelosti, imale status carskog hasa. Kako je poznato u carske hasove spadali su izvori posebnih dohodaka koji su obično još od ranije predstavljali regalna prava odnosno posjede vladaoca, kao što su rudnici, kovnice, solane, skele, značajni rudarski i drugi trgovi. Podaci o značajnijoj proizvodnji soli u Tuzli zabilježeni su 1477. godine kada je osmanlijska vlast tuzlanski kraj proglasila carskim hasom.

Karta nahija Donja i Gornja Tuzla

 

Has je bio najviši zemljišni posjed koji se dodjeljivao u Osmanskom carstvu. Has su inače dobijali najviši državni i upravni fukcioneri, sandžakbegovi, beglerbegovi, veziri i drugi. Sultan je imao prihode od carskih hasova. Osim prihoda od rudnika i solana, zatim od poreza nekih autonomnih krajeva, prihoda od trgovine, skelarine i slično i nekih pristojbi, izvjesna sela i zemlje su spadale u carski has. Dakle, hasovi su bili vezani za određene funkcije poput beglerbega, sandžak bega, velikog vezira ili članova carskog divana. Ova dobra bila su slobodna uz administrativni i politički imunitet. Njihovi uživaoci nisu direktno upravljali njima nego preko svojih potčinitelja vojvoda ili subaša (emina, kapetana, op. aut.). Također, postojao je dio zemlje koju je sultan ostavljao sebi kao lični feudalni posjed. Takvi posjedi su se nazivali carskim hasovima.

Topal Osman-paši (poginuo 1733. kao vrhovni zapovjednik osmanskih armija, njegov sin bio je tuzlanski kapetan Hasan, prilučki vakif), uvažavajući njegove zasluge i najviše funkcije koje je zauzimao u Osmanskom carstvu, dodijeljen je zemljišni posjed, carski has Tuzla koji je značajne posjede imao na obalama Spreče, ali je također obuhvatao i druge krajeve. Spomen na središte ovoga hasa, i najstariju džamiju (džemaat) u ovim krajevima u Priluku (1735/36) ostao je sačuvan u narodnim predajama i poslovici koja je jedinstvena za ovo podneblje i koja geografski determiniše jednu regiju (džemaat) a koja glasi: „od Babica do Barica“.

Džamija u Priluku koju je sagradio tuzlanski kapetan Derviš hadži Hasan beg Osmanpašić 1735/36. godine

 

Međutim, dijelovi carskog hasa koji su bili pod direktnom upravom tuzlanskih kapetana Tuzlića obuhvatali su mnogo širu regiju koja je, gledajući iz mjesta Priluk, obuhvatala i Begove Maline na istoku. Na zapadu je uključivala posjede begova Gazetića, prema mjestima Bikodže i Prokosovići te dalje uz rijeku Turiju i putevima koji su vodili prema Krivaji i dalje u unutrašnost Bosne.  Has se zatim sterao dalje prema Lukavcu i Sprečom nizvodno. Tako u mjestu Dobošnica imamo jedan lokalitet koji se naziva carske bašče. Na jugu je has obuhvatao brdski sistem šume Dubrave i nastavljao se prema Banovićima, tako u blizini Krivaje imamo i jedno uzvišenje poznato pod imenom Kapetanovo brdo; odakle su se kontrolisali putevi koji su vodili u unutrašnjost Bosne. Na sjeveru su se posjedi Tuzlića protezali prema Tuzli i dalje. Kroz središte ovoga hasa; kroz prostrano i plodonosno polje vijugala je rijeka Spreča. Danas je to akumulacija jezera Modrac sagrađenog 1964. godine. Prije izgradnje jezera putevi iz Priluka i Poljica preko polja vodili su prema Tuzli. Prostorno, danas, ovaj has bi u svom jezgru obuhvatao dijelove općina Tuzla, Živinice, Lukavac, i Banovići.

U središtu ovoga hasa nalazila su se naseljena mjesta Priluk i Poljice, koja se u pisanim dokumentima, osmanskim popisnim defterima, spominju 1533. godine, međutim ona su postojala i znatno ranije. Upravo u ovim mjestima, veoma važnim kao logističko-regrutacionim centrima tuzlanske kapetanije, tuzlanski kapetani su sagradili džamije. Tako je u Priluku 1735/36. godine tuzlanski kapetan Derviš hadži Hasan beg Osmanpašić (rodonačelnik Tuzlića), zajedno sa vojnim efendijom šejhom Mustafom, sagradio drvenu džamiju, a u Poljicu je to učinio njegov potomak Mahmud-paša Tuzlić (jedini tuzlanski kapetan koji je imao visoki čin paše) 1804/5. godine.

/dr. sc. Suadin Strašević/

*** naslovna fotografija – Džamija u Poljicu koju je sagradio tuzlanski kapetan Mahmud paša Tuzlić 1804/5. godine

BIBLIOGRAFIJA I BILJEŠKE

-Zanimljivo je spomenuti, samo kao natuknicu, da Adem Handžić, analizirajući popisne deftere iz 1548. godine, u mjestu Priluk (nahija Donja Tuzla) spominje nekog Širmerda, zapažajući pri tome da je primjetno iseljavanje u Kasabu. Vidjeti: Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, „Svjetlost“ izdavačko preduzeće, Sarajevo 1975., 292.

-Vidjeti: Džemal Ćilimković, Tuzla u osmansko doba, Regionalni istorijski arhiv Tuzla, Tuzla 1996., 44-48.

-Vidjeti: A. Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, 250-251, 277.

-Vidjeti: Adem Handžić, Tuzlanske solane od XV do XVII vijeka, Devedeset godina industrijske proizvodnje soli u Tuzli, Tuzla 1975, 19.  Sačuvan je berat sulana Abdul Hamida od 15. sefera 1191. (1775) godine, kojim se dodatno uređuje pitanje raspodjele prihoda sa slanih bunara u Tuzli. Vidjeti: Dragiša Trifković, Tuzlanski vremeplov II, Izdavačko-grafičko-trgovinska radna organizacija „Univerzal“ Tuzla, Beograd 1988., 65.

-Otac tuzlanskog kapetana i emina carskog hasa u Poljicu i Priluku Derviša Hasana-bega, Topal Osman-paša, kao što smo ranije naveli, zauzimao je najviše položaje u Osmanskom carstvu: tri puta je bio namjesnik Bosne, veliki vezir na Porti, serasker, op. aut.

-O posjedu has, vidjeti: Salih Jalimam, Državnopravni razvitak Bosne i Hercegovine, Univerzitet u Zenici, Zenica 2008, 165, 187.

-Zadnji posjednik Malina bio je Sead beg Kulović, sin Esad bega (1859-1917) i majke Rašide-hanume Gradaščević rođene Tuzlić. Posjed Maline Rašida hanuma je naslijedila od svoje tetke Tahira-hanume Tuzlić, op. aut.