Neprekidno padanje snijega ovih dana vratilo me je u djetinjstvo. U one sate koji nisu imali granicu, kada se vrijeme mjerilo ne satom, nego umorom i mokrim rukavicama. Sjećam se sankanja do iznemoglosti, grudvanja koje je boljelo, ali se pamtilo po smijehu, pravljenja Snješka Bijelića s krivim nosom i grančicama koje su predstavljale ruke. Crveni nosići i obrazi, promrzle ruke i mokre čizme, ali srce puno.

Mama me nije stalno opominjala da ću se prehladiti, nije strahovala od svake pahulje i nije mi branila zimu. Dugotrajan boravak u snježnim igrama bio je čaroban i ostao je jedna od najljepših uspomena mog djetinjstva.

Danas, gledam kroz prozor. Snijeg i dalje pada, ali igrališta su prazna. Tišina tamo gdje je nekada odzvanjao dječiji smijeh. Naša djeca više ne trče po snijegu, oni skrolaju.

Dok odrasli gunđaju zbog hladnoće, snijega i mokrih cipela, djeca instinktivno znaju istinu: snijeg je radost, izazov, igra i sloboda.

Savremena neuronauka jasno poručuje: djetetov mozak se razvija kroz pokret, ravnotežu, nesigurnost, padanje i istraživanje prostora. Snijeg je idealan poligon za razvoj.

Ekran, s druge strane, ne traži napor. Prst klizi, tijelo miruje, a mozak pasivno prima sadržaje. Zato nije slučajno što sve više djece ima probleme s koncentracijom, pažnjom i emocionalnom regulacijom.

Igra na snijegu razvija ravnotežu, motoriku, otpornost i socijalne vještine. Nijedna aplikacija to ne može zamijeniti.

Roditelji često kažu: „Hladno je“, „Opasno je“. Lakše je dijete zadržati u kući, ali dugoročno skuplje po zdravlje i razvoj.

ZAVRŠNA PORUKA RODITELJIMA

Roditelji, ne uskraćujte djeci djetinjstvo u ime komfora i straha. Dopustite im da se smrznu, uprljaju, padnu i ustanu. Ne gradite zidove oko njihove slobode, gradite temelje njihovog mozga. Jednog dana neće se sjećati aplikacija, nivoa i ekrana. Sjećat će se snijega, smijeha, slobode i osjećaja da su bili djeca. Ako već biramo budućnost, birajmo onu u kojoj dijete zna hodati po klizavom snijegu života, a ne samo kliziti prstom po ekranu.