„Kupi me da bih te slušao/la“

“Nајbоlје nаѕlјеđе kоје rоdіtеlј mоžе dаtі ѕvојој dјесі је nеkоlіkо mіnutа nјеgоvоg vrеmеnа ѕvаkоg dаnа.”  — Оrlаndо Аlоуѕіuѕ Ваttіѕtа, hеmіčаr і ріѕаc

Autor: Dr.sci. Amra Imširagić

Roditelji 21. vijeka odavno su se prilagodili haosu u kojem živimo, zaboravili su na vaspitanje koje je bilo tradicionalno odnosno izvorno. Današnji roditelji izjavljuju čudotvornu rečenicu:“Ako budeš složio odjeću, kupit ću ti sve što želiš“, „Ako budeš dobar u školi, kupit ću ti nove igrice“.  Na ovakav način roditelji djetetu pokazuju materijalne vrijednosti, a zaboravljaju vaspitne postupke.

U vrijeme  našeg odrastanja, nismo čuli rečenice tipa: “Ako spremiš odjeću, dobit ćeš novu jaknu“. Naše je bilo da izvršimo naloge koje roditelji postavljaju pred nas. Nismo očekivali nikakve darove, nagrade, a posebno neki materijalni interes. Znalo se ko je glava kuće, nisu se postavljala suvišna pitanja. Znale su se naše obaveze  u porodici. Danas je u porodicima sve  okrenuto naglavačke. Ne zna se ko je roditelj, a ko dijete. Često kada odete u goste, doživite nelagodnu. U toj  porodici  dijete  od 5 godina ne poštuje ono što roditelji traže od njega. Gledate ga, bahato, agresivno, razmaženo. Roditelji mole da složi igračke  i knjige koje je ostavio za sobom po cijeloj kući. Elem, on ne reaguje. Dovikuje se sa roditeljima: “Neka neko od vas dvoje pospremi igračke, svaki dan to radite. To što je ovdje ova žena…“ Bude vam nezgodno što ste se pronašli u to vrijeme u toj kući. Svjedok one čuvene:“Džabe gluhom pričati, a slijepom namigivati“: Otac sav postiđen kupi igračke. Dijete ga gleda s tabletom u ruci i izgovara:“Vidiš, nije bilo teško, trebalo je samo da se potrudiš“. Otac postiđen, pognute glave odlazi u sobu.  Majka  kao  majka,  mekano srce, puno opravdanja za nedolično ponašanje djeteta, izgovara: “Inače nije on ovakav, samo kada neko ima. Valjda traži pažnju“. To je porodica 21.vijeka u stvarnosti. Nije ovo jedina porodica ovog tipa. Ima ih mnogo. Nova era, nova porodica gdje dijete šefuje roditeljima. Da nije žalosno, bilo bi smiješno. Što tražismo, to i dobismo. Imamo mnogo takvih negativnih primjera roditelja i životnih situacija u kojima su nemoćni. Dijete im je  šef u kući, na ulici…

U vrijeme u koje smo mi rasli, nikada nismo čuli rečenicu od strane roditeljima:“Ako pospremiš sobu, opereš suđe, uradiš zadaću, dobit ćeš to i to“, Izvršavali smo postavljene zadatke koje su roditelji tražili od nas. Nismo očekivali nikakvu nagradu, a posebno neki materijalnu nadoknadu. Znalo se kako kaže narodna poslovica: “Ko vozi, a ko kapiju otvara“. Nisu se miješale babe i žabe. Danas je sve transformisano, pa i vaspitanje djece podleglo je toj transformaciji. Ne zna se ko dijete, a ko roditelj. Navedenu tvrdnju potkrijepit ćemo jednoj situaciji iz svakodnevnog života, nemoćnosti roditelja nove ere, kada je roditelj bespomoćan, kada ne zna šta učiniti, uloge se zamjenjuju. Miš šefuje lavu. Događaj se dešava u tržnom centru, gdje otac nosi u naručju dječaka od 2-3 godine. Ulaze u prodavnicu dječijih igrački. Te dječak trči po prodavnici. Nalazi jedan veliki kamion, poprilično skup za naš standard. Dječak uzima kamion. Otac mu šapuće: “Nemam novaca, kupit ću ti kada mi bude plata“. Dječak na te riječi se baca  po prodavnici. Sve oči prolaznika, uperene ka njima. On da bi spriječio takvu scenu, uzima dijete u naručje i iznosi ga iz prodavnice. Dijete ga udara po glavi. Njemu nezgodno, trčeći ga odnosi iz tržnog centra. Prolaznici komentarišu. Tako je inače kod nas, mi se obično bavimo tuđim životima, jer nismo u stanju srediti vlastite. Lakše  se sa tuđom mukom baviti i komentarisati. Tipično balkanski, zar ne?! Ili :“Počisti snijeg ispred svojih vrata i ne brini za onaj na komšionom krovu. Koliko je takvih porodica u kojima su roditelji bespomoćni bez vaspitnih mjera kao naši roditelji, kod kojih se  znalo kada se kupuje šta. Obično se kupovalo, kada je stara odjeća iznošena, pocijepana pa je morala biti zamjenjena novom.

Bogata iskustvima jer sam prosvjetni radnik  s dugogodišnjim radnim stažom prisustvujem mnogobrojnim situacijama  nemoćnosti roditelja, te „kupovinom djeteta“ za poslušnost u školi. Svakodnevno susrećemo roditelje u poražavajućim situacijama u kojima roditelji gube autoritet. Moljakaju dijete da se lijepo ponašaju u školi, da slušaju nastavnika/cu, da ne udaraju vršnjake. Roditelji nove ere uvijek izjavljuju čarobnu formulu, valjda  tako se vaspitavaju nove generacije:“Budeš li popravio jedinicu, dobit ćeš najskuplji i najbolji mobitel “ To su čudotvorne vaspitne rečenice roditelja 21.vijeka. Dok je vijeka biće i lijeka ili dok je novaca kod roditelja problemi će se rješavati. Nisu  problematična, samo  djeca školskog uzrasta, već i  predškolskog i oni se potkuplju od strane roditelja. Dijete  predškolskog  uzrasta  izlazi iz  predškolske ustanove.  Majka  ga vodi, sva iscrpljena, umorna od posla. Žuri joj se. Dječaka moli da uđe u auto. On trči, skakuće. U rukama drži mobitel. Ne obazire se na riječi majke, koja ponavlja po nekoliko puta te se pretvoriše u moljakanje djeteta. Ona trči za njim da bi ga stavila u auto, ali njemu ta igra zanimljiva, pa, posmatrčima djeluje poput zeca kojeg je nemoguće uhvatiti. On radi sve bahato, osim da posluša mamu. Iscrpljena od dugotrajnog moljakanja dječaka od 4-5 godina. Iscrpila  je sve što je znala i umjela, pribjegava čudotvornoj izjavi roditelja 21.vijeka:“Ako uđeš u auto, kupit ću ti one skupe lego kocke:“On kao omađijan,  ne zastaje, trči, te ulazi u auto.

U ulozi posmatrača zapitah se:“Kupujemo li djecu za izvršavanje onog što dijete treba da uradi bez uslovljavanja od strane nas roditelja. Nema uslovljavanja, nema kupovine za ono što dijete treba da uradi. To je obaveza njegova da sluša naloge roditelja. Da li smo mi za napisanu zadaću dobijali nagrade? Ne! Znao se red, rad i disciplina  za neposlušnost znali smo šta nas čeka. Slušali smo roditelje, izvršavali sve ono što su tražili od nas. Često smo slušali:“Nemamo novaca“, poštovali to, pomagali im. Izrasli smo u dobre ljude. Nije bilo nagrada, darova, poklona za obaveze naše u porodici. Bilo je kazni od strane roditelja, često su se rukovodili:“Batina je lijek za sve dječije bolesti“, pamtimo šamar za neizvršenje  naredbi od strane njih kao stubova  autoriteta tradicionalne, odnosno  izvorne porodice.

Razmišljajući s ovog aspekta, kada smo pedagozi i kada se bavimo vaspitanjem vlastite djece, ali i naših učenika, ne odobravamo  te rigorozne kazne, posebno ako su fizičke (šamari, udarci…). Kazna mora da postoji, ali ona koja neće ostaviti otiske na dječijoj koži, duši, srcu. Roditelji imaju milion načina na adekvatan način da kazne dijete za neposlušnost. U tradicionalnoj porodici, moramo biti realni, bilo je kazni od fizičkih, verbalnih… Zato kao roditelji nismo, ne podržavamo ih. Znamo da postoji put kako dijete da izvrši ono što vi tražite od njega, a da to nisu udarci, koji se urežu u dječije pmćenje kao otisak  stopala u pijesku. O, tome ćemo govoriti u poglavlju savjeti za odgovorno dijete 21.vijeka.

Danas se djeca uslovljavaju,  kupuju raznim poklonima da bi roditelje poslušali, te uradili ono što su zahtjevali. Bolno je i porazavajuće, gledati roditelje 21.vijeka koje umjesto vremena, posvećenosti, ljubavi, pažnje, brige daruju im se materijalne stvari. Kao što reče  kineska  poslovica:“Bez pozitivnog primjera, dijete neće postati čestito, kao što se ni zvono neće oglasiti bez laganog udarca.“

*** o Amri Imširagić:

• Rođena  u Tuzli. Osnovnu i srednju školu završila u Tuzli. Nakon završene srednje škole upisala Defektološki fakultet, odsjek: Surdoaudiologija, kojeg završava prva u generaciji kao prvi diplomirani defektolog surdoaudiolog.Nakon toga upisuje Fakultet političkih nauka u Sarajevu, odsjek Socijalni rad. Magistrirala na temu: „Socio-epidemiološki aspekti ovisnosti o psihoaktivnim tvarima u djece i adolescenata u Tuzlanskom kantonu (1995.-2002.) te stekla zvanje magistra socijalnog rada.Nakon završenog magistarskog studija, upisuje doktorski studij na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci, Odsjek za pedagogiju, a odbranom doktorske disertacije “Vršnjačko nasilje i njegove posljedice po djecu s posebnim potrebama” 2014. godine stekla zvanje doktora pedagoških  nauka.
•  Zaposlena   u JU. Centar za obrazovanje, vaspitanje i rehabilitaciju slušanja i govora u Tuzli kao učitelj, natavnik predmetne nastave, rehabilitator. Od 2020. godine obavljam funkciju direktora. Učesnik brojnih simpozija, konferencija, okruglih stolova u zemlji i inostranstvu …
• Do sada objavila 14.knjiga, priručnika, knjigu poezije, knjigu kratkih priča …